***
SUBOTA, 15.7.
Pet sati vožnje u Bosni, u jednom smjeru, je zaista podvig. Valjda zato malo ko ide na vikend odmor u Bihać i okolinu. Šteta, jer radi se o odličnom i prelijepom dijelu zemlje koji zaslužuje više pažnje. Doći do Nacionalnog parka “Una” i nije toliko teško – ceste su odlične, manje je prometa i krajolik je prelijep. Možda smo samo lijeni ili nemamo vremena. Ili mislimo da ga nemamo.
Uglavnom, nakon nekoliko mjeseci planiranja uspjeli smo ja i drug Almin otići na ovu mini avanturu na sami rub zemljice Bosne. Baza nam je u subotu bio Kulen Vakuf, niti grad, niti selo, niti mahala, niti ne znam šta. Malo mjesto u svakom slučaju, s bezbroj praznih i porušenih kuća uokolo. Nije novi prizor, ali ratna destrukcija ovdje nekako izgleda – destruktivnije.


Nakon kratkog traženja naših domaćina u pansionu “Sajra” (koji toplo preporučujem, odlični domaćini i smještaj, lako se nalaze preko booking.com) uz pomoć lokalaca krećemo u avanturu. Rentamo bicikla koja izgledaju kao da su uzeta iz nekog dvorišta i data nama. 🙂 Vjerojatno jesu, ali koga briga. Jedan brzinac, drugi s tri brzine koje ne rade. Zbog toga se moj suputnik veoma brzo odlučuje za odlazak na Štrbački buk autom jer ima 15 kilometara u jednom smjeru, a dere sunce. Moj bike je ok i ne odustajem. Okolo je sve tiho dok jurim praznom cestom prema ulazu u nacionalni park.
U putu bezbroj slika koje ćete vidjeti širom zemlje – srušene kuće, spomenici i tu i tamo koji putokaz koji nas podsjeća da smo ipak u zaštićenom području.
Nakon 7 kilometara konačno dolazim do ulaza u nacionalni park “Una” koji je highlight ovog putovanja. U nastavku prema Štrbačkom buku idemo prašnjavim makadamom gdje auta idu jedva brže od mene koji sam na bicklu. Ipak, vožnja je skoro cijelim dijelom uz samu Unu tako da malo-malo bacam oko na ovaj zeleni dragulj.

Bezbroj auta s lokalnim i stranim gostima juri kroz sela kuda ide makadam, a lokalci kojima je ovo vjerojatno previše su postavili table “Usporite, prašina”, na našem i na engleskom. Valjda je to prilično jasna poruka lokalnim vlastima da ovim ljudima očajno treba asfalt. A radi se o 8 kilometara (svega!) koji neko nije sposoban napraviti. Tako i lokalni i strani gosti prašnjavi stižu do destinacije.
Ne želim biti negativan, ali zaista je fascinantno koliko su naši prirodni dragulji zapostavljeni i izolirani i totalno amaterski promovirani. Prilaz Štrbačkom buku skoro je isti kao prilaz Prokoškom jezeru, a vjerujem da ima još bezbroj destinacija koje su totalno zanemarene, a mogu biti turistički bum. Mi nemamo pojma o biznisu, zaista.
Nebitno, još malo i dolazim. Bike izdržava i ulazim u samo područje vodopada. Ulaz je 6 KM, sitnih nemam, dekica na ulazu veli “Platit ćeš kad se budeš vrać’o”. U međuvremenu stiže i drug s autom, također bez sitnih pa ista priča. Na kraju smo nekako i platili. 🙂
Već vidim okolo bezbroj mlađih ljudi koji su spremni za atrakciju broj 1 – rafting.
Poslije 15 kilometara na biciklu preskačem rafting i bacam se na obilazak.
I stižem do vodopada koji je zaista prelijep.
Una je prelijepa. Ali i opasna. Taman u trenutku dok sam snimao video kako lokalni vodiči na raftingu izvode klasični skok s vodopada, dogodila se nesreća. Naime, jedan od tih vodiča nije izronio iz vode, tj. njegovo tijelo je isplivalo nakon čega je nastala panika. Uspjeli su dečka dovesti do obale, ali nije davao nikake znakove da je pri svijesti. Nakon dosta dosta vremena počeo je reagirati. Ovo je samo pokazatelj koliko su naše rijeke opasne, čak i za one iskusne. Da li je u pitanju termalni šok (voda je izuzetno hladna!) ili nešto drugo nisam saznao, ali scena nije bila nimalo ugodna. Ovo je taj skok.
Nakon ove neugodne scene ipak idem dalje. Tu je bilo dosta turista iz Srbije. Naravno, tu su nezaobilazni gosti iz arapskih zemalja. Ipak im Bosna nudi sve ono što nemaju, zelenilo, vodu, ugodnu temperaturu.
Područje oko vodopada, ako izuzmemo improvizirani parking i improvizirane kafiće i restorane, je super uređeno. I ne čudi – EU je dala lovu.
Staza Crno vrelo pokazala se znatno zahtjevnijom nego smo pretpostavljali tako da je nismo završili, a i oznake u jednom trenutku smo zagubili. Tj nestale su u kamenjaru okolo i nismo se baš najbolje snalazili. Ipak, staza je super, odmah uz Unu skoro cijelo vrijeme pa smo malo sišli do rijeke nadajući se da ćemo se uspjeti makar malo okupati. S prvim dodirom stopala s Unom shvatio sam da mi ta avantura ovaj put nije potrebna – prehladno je!



Već je skoro 6 sati i vraćam se nazad u bazu – Kulen Vakuf. Usput srećem lokalni životnijski svijet u šarenom zaklonu od sunca…
… i konačno lijep pogled na tvrđavu iznad Kulen Vakufa…
… i mrtav umoran stižem do domaćina gdje nas čeka odlična večera i rakija gratis! Vrijeme je za odmor i rani polazak ujutro prema Bihaću.
***
NEDJELJA, 16.7.
Opraštamo se od domaćina uz kavu i idemo prema Bihaću. Od Kulen Vakufa do Bihaća je 40ak kilometara ugodne vožnje, posebno kad se izađe na magistralu. Inače, ceste su odlične (ove glavne), a u nedjeljno jutro još i prazne pa je vožnja super. Krajolik je super i jako brzo upadamo u Bihać. Bihać je ugodno mjesto, Una je ovdje opet u punom zanosu. I naravno, za razliku od mnogih drugih bosanskih rijeka, Una je nevjerojatno čista.
Bihać je u ovo jutro jako tih. Tu i tamo pokoji turist, ali lokalaca nigdje. Možda je 10 sati ipak prerano?!

I ja i kolega se slažemo da ovaj dio države nekako izgleda “drukčije” – čišće je, generalno uređenije i ne izgleda nerazvijeno kao neki drugi dijelovi države.



Nastavljamo šetnju prema centralnom trgu gdje se nalaze kafići u kojima je par gostiju.
Posebno je interesantan dio oko same katedrale iako nedostaje turističkih informacija o tome šta je šta.
I onda dolazimo opet do ljepotice Une.
Okolo je mirno i ugodno, odlično za šetnju i kavicu.
Idemo na još jednu mini šetnju gradom gdje dolazimo do džamije koja je nekada bila crkva – ova kombinacija izuzetno neobično izgleda.
I vraćamo se na Unu – treba ručati i ići kući.

I polako idemo prema srcu Bosne. Vraćamo se opet. 🙂
***
GRATIS STAJANJE NA PLIVSKOM JEZERU
Ne možeš kući brzo sve i da hoćeš. A i zašto bi! Plivsko jezero pored Jajca je destinacija sama za sebe. Ovdje se također može uživati – mi smo uživali uz mini pauzu. Ipak, sutra je ponedjeljak i mora se raditi. 🙂

***
VIDIMO SE OPET!
🙂
Servisne informacije:
- put: 660 km (oko 5 sati u jednom smjeru)
- gorivo/plin: oko 60 KM ukupno
- pansion, jedna noć: 20 KM po osobi
- ručak: 10 KM
- večera: 10 KM
- rentanje bicikla: 10 KM
- i ostalo: nakupi se.
VRIJEDI.