Preko Stambola do Kavkaza

***

Za razumijevanje odnosa na Kavkazu među zemljama i narodima, toplo preporučujem pisca Thomasa de Waala čije besplatne panel diskusije imate na Youtube-u. Ako već nećete kupiti knjige. 😀

“Zašto Kavkaz? A gdje je to? A je li tamo rat?”

Ovo su standardna pitanja koja ćete dobiti kada kažete da na godišnji idete – na Kavkaz. I fakat – zašto Kavkaz?! Iskreno – ne znam. Zašto ne! Naša, balkansko/bosanska impresija o ovom dijelu svijeta vjerojatno je jednaka impresiji bilo koga na zapadu kad mu se, na primjer, spomene (skoro) bilo koja zemlja na Balkanu.

Iskreno, malo sam se zasitio zapadne Europe. Sve zemlje u tom dijelu svijeta su mi lica i naličja. Doduše, jako ugodna i lijepa lica i naličja, ali trebalo mi je nešto nepoznato. A i trebalo mi je nešto jeftinije. Biti s ruksakom na leđima 10-15 dana na Kavkazu je puno jeftinije nego ljetovati sedam dana u Splitu. Ali dobro, sve je stvar prioriteta. Nisu svi za svašta tako da je naš prosječni (ne)interes za zemlje istočno od, recimo Srbije, sasvim razumljiv.

Nakon višemjesečnog planiranja, ugovaranja s prijateljem iz Čilea i štednje para, konačno sam došao do prekretnice: kupiti kartu ili ne. I kako! Letjeti u Jerevan je preskupo – kaže Skyscanner preko 400 eura. De ba. To otpada. Autobus Sarajevo-Istanbul, Istanbul- neki grad u Gruziji, ha?! Ne može. Iz Sarajeva nema autobusa za Istanbul, a nakon dvodnevnog razmišljanja sam ipak zaključio da mi 3-4 dana u autobusu možda štede neke pare, ali iscrpljuju mozak i tijelo. I dane godišnjeg odmora.

Šta onda? Wizzair! Ne! Letjeti Wizzairom u sezoni u Kutaisi (Gruzija) je jednako skupo kao letjeti normalnim avio-kompanijama. Kavkaz je tako blizu, a opet tako daleko od nas.

Na kraju preostaje Istanbul. Istanbul je, osim što je vrhunska metropola, odlična veza Balkana i zapada s istokom. Veoma brzo zaključujem da je to opcija. Pegasus, Sarajevo- Istanbul, 30.7.  Još mi rođendan taj dan i ujedno najjeftinija karta. To je to. Povratak iz Gruzije, opet preko Istanbula, 13.8. Bingo. Kartu imam. 15 dana ukupno.

Ali kako iz Istanbula do Gruzije? U Armeniju direktno ne mogu jer su im granice zatvorene (Kavkaz je geopolitički raj i pakao). Ovo je bilo (na prvu) puno jednostavnije. Nekakva autobusna kompanija pod nazivom “Metro” vozi iz Istanbula svakodnevno prema kavkaskim metropolama i selima. Pošto nisam VIP putnik nemam se šta buniti – za 35 eura stići ću u Batumi (na granicu s Turskom), a odatle će me uputiti naručeni Lonely Planet. 

Couchsurfing je zakon. Mislio sam da je Istanbul, baš kao i drugi veliki gradovi, zahtjevno mjesto za pronalazak domaćina. Ispostavilo se da nemam  pojma – nakon jednog poslanog zahtjeva u roku od deset minuta nalazim svog domaćina koji će me ugostiti na dan. U narednim danima sam dobio još bezbroj ponuda da prespavam ili da mi lokalci pokažu grad. U Istanbul se definitivno vraćam. Za Tbilisi je bilo dosta dosta teže. Nakon više poslanih zahtjeva uspijevam ugovoriti dva dana kod odličnog domaćina u centru Tbilisija. O njima nešto kasnije.

Avionska karta – check

Autobusna karta – check

Viza – check. Odoh.

***

30.7. ODOH U ISTANBUL

Sâm sam sebi obećao da je ovo zadnji put da mi je Istanbul samo prolazna stanica. Ovaj put samo na dan, prošle godine na par sati. Dogodine – moram doći na više dana.

Na sarajevskom aerodromu je poprilična gužva. To nisu scene koje se viđaju na ovom aerodromu, ali izgleda da se polako povezujemo sa svijetom. Pegasus kasni 20 minuta dok putnici kroz prozor gledaju kako im radnici aerodroma agresivno ubacuju i izbacuju torbe. Kupite bolje torbe.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Pegasus je konačno tu.

Pegasus je ok, ali ipak par kategorija niže od Turkish-a. Ali za razliku od drugih low-cost kompanija, ovdje barem imate pravo na besplatan prtljag. 

Nakon par minuta napuštamo bosansko zelenilo i idemo prema Istanbulu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Sarajevo odozgo.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Sofija
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Sofija.

Nakon manje od dva sata dolazimo na aerodrom koji je na azijskoj strani grada. Aerodrom Sabiha Gokcen je, da se razumijemo, prosječan, skoro bezvezan, ali služi svrsi. Previše ljudi, premalo prostora.

Do mog CS domaćina, koji živi uz sam Bosfor na azijskoj strani, dolazim kombinacijom Hava autobusa (10 lira, tj oko 2.5 eura) do Kadikoya odakle na suludom autobusnom terminalu lovim gradski bus prema njegovom kvartu. Turci su izuzetno, ali izuzetno ljubazni – čak ako i ne znaju jezik pokušat će vam pomoći. Da biste koristili gradski prijevoz morate kupiti Istanbulkart (na kisocima i automatima) koju onda punite novcem, kao što punite telefon. To je posebno isplativo ako ste više dana u Istanbulu.

20170817_145147.jpg
Bez Istanbulkart-a u Istanbulu je nemoguće živjeti. Osim ako ste voljni plaćati taksi.

Iako je nedjelja, trebalo mi je skoro dva sata da stignem do svog domaćina koji se zove Gurkan.  Tek sam pri odlasku shvatio da se dečko ne zove Gurkam nego Gurkan. Cijelo vrijeme ga zezam “Gurkam, Gurkam” i objašnjavam da bi ga ljudi kod nas možda malo zezali “Đe s’ Gurkam, gurkaš li šta”. Fail. Inače, ovom momku sam prvi Couchsurfing gost, ima macu, cuku, mrzi trenutno stanje u Turskoj u razmišlja možda da odseli, iako mu to prije nikada nije palo na pamet.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Pogled prema europskoj strani grada

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

20170730_170533.jpg
Komšiluk.

***

31.7. NEPOSTOJEĆA AUTOBUSNA LINIJA

Autobusnu kartu za Batumi iz Istanbula sam kupio online otprilike mjesec dana prije puta. Nikada nisam dobio email potvrdu pa sam zvao jednog prijatelja iz Turske koji je zvao kompaniju gdje je potvrđeno da me karta čeka. Ali opet… Znate onaj osjećaj kad sigurno znate da nešto nije ok? E, to mi je cijelo vrijeme bilo u glavi u vezi autobusne karte. 

Noć prije (planiranog) polaska u Gruziju zamolio sam svog domaćina da, eto, nazove još jednom i provjeri je li sve ok. Obični telefonski poziv se pretvorio u 20 minuta razgovora s nekim tamo na jeziku koji ne razumijem. Na kraju se ispostavilo da je bus kojim sam trebao krenuti za manje od 12 sati otkazan, a sve ostale moguće linije su pune u narednih 6 dana. Nemoguće. Gurkan zove ponovo i ponovo i tako naredna 2 sata bukvalno. Online izvori kažu ima mjesta u busevima, tete na telefonima kažu ne. Na kraju ipak nalazimo bus s 2-3 slobodna mjesta koji kreće sutra skoro u isto vrijeme kada sam i trebao krenuti, ali s druge, bliže stanice. Još bolje. Teta na telefonu kaže da će me bus ostaviti u nekom gradu u blizini gruzijske granice odakle ću se trebati nekako prebaciti. Karta kaže da bus ide do Batumija i dalje. Ludilo. Uglavnom, sutra odlazim na autubusnu stanicu i fakat, autobus ide sasvim normalno u Batumi i dalje. Eto, riješeno. Nisam ljubitelj mijenjanja planova.

Autobusna stanica odakle krećem je sve osim autobusna stanica – tu ljudi kupuju, prodaju, bukvalno sve. Stanica je u nekakvom radničkom kvartu odakle bezbrojni Gruzijci, Armenci, Moldavci i drugi polaze svojim domovima. U pitanju su uglavnom sezonski radnici.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Jedan od oblika autobusne stanice.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Dom u naredna 22 sata.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Prijevoz brašna je odlična aktivnost za vašu figuru. A i dobijete finu boju.

Pošto imam nešto slobodnog vremena šetkam se uokolo i u okolnim restoranima upoznajem mlade Uzbeke i druge central-Azijate koji su svoje poslove našli ovdje kad već ne mogu u domovini. Zvuči poznato?!

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Autobus je pun Gruzijaca i Armenaca, uglavnom žena, koje, čini mi se, rade slabije plaćene poslove pa idu nazad kući. Nisam u životu vidio da ljudi voze nazad ovoliko stvari koliko sam vidio u ovom autobusu. Sve je dupke dupke puno, od guma do odjeće, hrane i svega ostalog. Nakon što sam vidio Gruziju i Armeniju, shvatio sam i zašto – ruralna područja su toliko siromašna da apsolutno ne iznenađuje sve ovo. Jedini sam stranac koji dolazi iz zemlje zapadnije od Turske – engleski niko ne govori. A i što bi?! Snalazim se rukama i pokušajima komuniciranja na ruskom. 

Nakon skoro tri sata vožnje konačno izlazimo iz haosa Istanbula.

Vožnja kroz Tursku je super ugodna, vrhunski putevi i ostala infrastruktura. Svakih par sati stajemo na odličnim autobusnim stajalištima gdje možete jesti u pregršt jefinih restorana, autobus se pere i svi se odmaraju. U autobusu svako malo dobivamo čaj ili kavu. Više nisam znao šta da radim od tolike količina crnog čaja. 

Nakon cjelodnevne vožnje polako se približavamo istoku Turske. Na svakih par metara viore se državne zastave – s kuća, brda, usred ničega i svačega. To nisam nigdje vidio tj. takvu, toliku ljubav prema zastavi države.

20170731_192001.jpg

Lagano tonemo u noć i nakon par sati sna stižemo skoro do samog ruba Turske. Jutro mi otkriva Crno more što je već znak da smo skoro pri samom izlazu iz Turske. Ulazimo u neki novi svijet – pozdrav Kavkazu.

20170801_143504.jpg
Vožnja uz Crno more prije ulaska u Gruziju.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s