Gruzija – zemlja šarenih balkona

***

1.8. DOBRO DOŠLI U GRUZIJU

Nakon dvadesetak sati u autobusu, u rano jutro 1.8., stižemo na granicu Turske i Gruzije. Iz daljine izgleda kao nekakav spaceship, ali u stvarnosti je zapravo veliki haos. Na granici je velika gužva, ali teta – “stjuardesa” koja nam je služila kavu i čaj tijekom puta dolazi s mladom djevojkom koja mi na engleskom govori da moram uzeti sve stvari vani i prijeći granicu. To znači da moram uzeti i stvari koje se nalaze u prtljažniku i tada nastaje vrhunski cirkus. Naime, čim se autobus zaustavio ispred autobusa nastaje ogromna vika bezbroj srednjovječnih muškaraca koji vam zapravo nude da vam prevezu prtljag do pasoške kontrole koja je stotinjak metara dalje. U istom trenutku nastaje haos u autobus jer svako želi čim prije prijeći granicu – kao da autobus neće sačekati. Žene se vuku, galame, izvlače ogromne torbe iz prtljažnika i trče. Kada sam shvatio metodologiju – uradio sam skoro isto. Uletio sam u prtljažnik i počeo mahnito tražiti svoj veliki ruksak koji je, vidi vraga, skroz zavučen u sami kraj nečega okružen nekakvim cijevima.

Zatim slijedi ulazak u nekakvu zgradu koja prije liči na aerodromski terminal. Tu i dalje slične scene, svi nešto galame, vuku svoje torbe, a čovjek na čovjeku. To je na turskoj strani. Ova procedura traje 40ak minuta i onda dolazite na gruzijsku stranu. Opet aerodromska “atmosfera” jer sama šetnja do druge strane granice traje i traje. Par pitanja “Gdje ćeš, što si u Gruziji” i pečat je tu. Dobro došli na Kavkaz!

Na gruzijskoj strani odmah do granice imate kockarnice, mjenjačnice s jako lošim (po vama) tečajem i bezbroj taksista i maršrutki. Maršrutke će u narednim danima izvući sav život iz mog tijela. I uma. Ali autobusa nigdje. Naredna dva sata smo proveli čekajući autobus. Ukoliko se odlučite za ovu turu, preporučujem vam da kupite kartu do granice i grada Sarp (to je upravo ovo iznad), a odatle nastavite maršrutkom do Batumija koji je udaljen 15ak kilometara. Mene je već tu prpa uhvatila jer imam online kupljenu kartu za voz do Tbilisija, a našeg autobusa nema nigdje. Plus, Gruzija je dodatni sat unaprijed u odnosu na Tursku.

I konačno, nakon više od dva sata pojavljuje se autobus – opet iste scene, svi se vuku i pokušavaju sada ubaciti stvari u autobus. 

Za razliku od turske crnomorske obale, gruzijska obala je puna kupača iako je vrijeme prilično blijedo. Na gruzijskoj strani nema autoputa, lošija su vozila, veće su gužve i kuće i zgrade izgledaju mnogo mnogo skromnije u odnosu na Tursku. Osjećaj je otprilike sličan onom kada na primjer iz Hrvatske uđete u Bosnu i Hercegovinu, s tim da je razlika između Turske i Gruzije daleko drastičnija u odnosu na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Batumi, koji iz daljine izgleda kao New York, je zapravo skupina ogromnih novih kičastih zgrada koje se nalaze odmah do bijednih zgradica iz onog doba. Nevjerojatno je sparno, glavna gradska ulica je u kolapsu, a umjesto 2+2 bulevar postaje 3+3, 2+3, zavisi ko ide iz kojeg pravca. Pošto sam knap s vremenom odustajem od obilaska grada i idem odmah na željezničku stanicu koja je zbog nekog razloga (kao i većina stanica u ovom dijelu svijeta) izvan grada. S taksistima se ovdje uvijek pregovara, pa kaže da je vožnja 7 larija (malo više od 2 eura, ali opet van svake pameti) pa mu kažem da ću platiti 5, a on onda kaže 6. Neda mi se natezati za par euro centi pa kažem da može 6. Realna cijena je vjerojatno 4 ili 5 larija, ali koga briga. 

Gruzijska vlada, ili ko već, je veoma ambiciozno krenula u obnovu države, ali dosta objekata zjapi poluprazno. Ista je stvar i s novom željezničkom stanicom koja je trenutno preogromna za obim prometa i ljudi koji  koriste stanicu.

Kartu za Tbilisi možete kupiti online i košta 35 larija, što je otprilike 9 eura. Voz do Tbilisija je vrhunski fenseraj s klimom i internetom. Bilo je lijepo nakon autobusa dobiti malo više prostora.

Vožnja na početku ide uz prelijepo Crno more. Nakon otprilike sat vremena ulazite u gruzijsku unutrašnjost koja je na zapadu zemlje zelena, slična Bosni. Istok Gruzije je kao neki drugi svijet, suh je i izgleda kao polupustinja. Ova dva svijeta spaja/razdvaja jedan dugački tunel na nekih sat i pol od Tbilisija.

Uz Crno mora i dalje se nalazi dosta kupača, uglavnom iz Rusije i Armenije, kako smo otkrili u narednim danima. Što se više odmičemo od Tbilisija kuće i zgrade izgledaju skromnije, a čitava, bukvalno čitava, industrijska postrojenja su u kolapsu.

Vožnja do Tbilisija traje ugodnih 5 sati, a krajolik oko Tbilisija izgleda u potpunosti drukčije.

U sedam navečer, na plus 37, stižemo u Tbilisi! Nakon skoro 35 sati, stižem (skoro) na svoju prvu gruzijsku destinaciju.

Željeznička stanica u Tbilisiju je zapravo šoping centar. Odlučujem se da se prošetam do svog Couchsurfing domaćina koji živi u ulici Davit Agmashenebeli. Ulica je prije par godina dobila sasvim novi izgled i dok se šetate izgleda kao bilo koja druga fancy ulica u nekom europskom gradu.

Ulica je očito namijenjena turistima – bezbroj restorana, mjenjačnica, striptiz klubova itd. Ulica je puna arapskih turista, ovako površnom analizom istog profila poput arapskih gostiju u Sarajevu. Gruzija im je izgleda još jedna oaza slobode. A i jeftino je.

Uskoro upoznajem svog domaćina koji se zove Zviad. Zviad je ono što se kod nas kaže “ljudina”. Pravo dobar momak. I on, kao i većina drugih Gruzijaca koje sam upoznao, nije baš ljubitelj Rusije. Kao i dobar dio drugih Gruzijaca, pokušao je živjeti vani, ne baš legalno. Vratio se silom prilika i sada radi u hotelu za 220 eura mjesečno. Kaže nije mnogo, ali eto. Couchsurfing mu je prozor u svijet i rado ugošćava putnike svako malo. Zviad živi u tipičnom gruzijskom stanu s balkonima. Sve je nekako odvojeno – soba ti je na jednoj strani objekta, kuhinja na drugoj, a kupatilo na trećoj.

Prelazak ulice je ovdje posebna priča, kao i vožnja. Vrijede neka nova pravila, ali najjednostavnije je “Kreni i ne staj”. To se posebno vidjelo u narednim danima. Inače ćete završiti pod točkovima ili ćete razbjesniti vozače.

Uz svoje prvo gruzijsko pivo rastajem se od prvog i napornog dana. Nakon skoro dan i pol, konačno upadam u krevet. Na plus 35 noću je užasno teško spavati, ali koga briga. Vrijeme je za novi dan.

***

2./3.8. FOTOGENIČNI TBILISI

Tbilisi je glavni grad Gruzije i realno jedini relevantan grad u toj zemlji. Oko milijun i pol stanovnika smjestilo se među brda uz rijeku Mtkvari uz koju se nalazi stari grad i stambeni blokovi. Tbilisi svojom fizionomijom nevjerojatno podsjeća na Sarajevo – čak je i stari grad na rubu urbane zone, a s gradske tvrđave Narikla pogled baca prema stambenim blokovima i novim neboderima.

Tbilisi prolazi kroz veliku obnovu – niz ulica i zgrada je obnovljeno prije par godina, izgleda sve za potrebe turista. Ali u isto vrijeme šetate se pored poluraspadnutih kućica i balkona koji vise u starom gradu. Tbilisi je dekandentan, ali izrazito lijep i fotogeničan. Istraživanje grada počinjem šetnjom uz Mtkvari. Prvi dan je namijenjen standardnim turističkim lokacijama, a idući dan istražujem okolna brda. Vraćam se u Tbilisi i 11.8. tako da ću grad upoznati veoma detaljno u narednim danima.

Već u samo jutro je prevruće – skoro 37 C. Ali zrak je prilično suh što znatno olakšava kretanje po gradu. Trebalo mi je 3 dana da prihvatim da je vrijeme takvo kakvo jeste, a u narendih 15ak dana ni kap kiše nije dodirnila gruzijsko i armensko tlo.

Promet u Tbilisiju je gust i pomalo divlji – pravilo da krećeš i ne staješ vrijedi za čitav grad, a dodatnu konfuziju u snalaženje, da ne kažem preživljavanje, donosi niz čudno reguliranih pješačkih prelaza koje ne bendaju ni pješaci ni vozači – svako prelazi gdje hoće i kako hoće pa se nakon par sati prilagođavam lokalnoj kulturi.

Polako dolazim do žile kucavice Tbilisija – avenija Rustaveli. Rustaveli je ono što je Titova u Sarajevu, Terazije u Beogradu ili recimo Ilica u Zagrebu- sve vam je tu. I izgleda kao bilo koja druga bitna ulica neke europske zemlje.

Rustaveli je, osim što je pun fancy restorana i butika, mjesto gdje veliki broj ljudi prodaje knjige iz doba SSSR-a. Tu se može naći bogata kolekcija svega i svačega i to za veoma male pare. Također, na svakih par koraka tu su i prosjaci, uglavnom penzioneri koji mjesečno dobivaju oko 80 eura mjesečno fiksne penzije bez obzira na godine rada i pozicije koje su imali. Ako samo malo skrenete s glavne ulice možete vidjeti ogroman jaz između sjaja i bjede, nešto što je kod nas (i dalje) nepoznanica.

Laganom šetnjom uskoro stižem na Trg slobode – u pitanju je ogromni kružni tok s prelijepm zgradama u okolini s dozom kičeraja. Također, ovo je samo jedno u nizu mjesta u Tbilisiju gdje možete vidjeti gruzijske i američke zastave zajedno – širom grada zbog nekog razloga viore se gruzijske i američke zastave. I na bilordima, i na ekranima. Svugdje.

 

 

Preko puta parlamenta gradi se šoping centar koji je vrhunski primjer kako ne treba graditi.

 

 

Ipak, Rustaveli u cjelini nudi više od ovih suludih pokušaja i avenija je generalno jako ugodna.

Trg slobode je na neki način zona “razdvajanja” novog od starog Tbilisija, ali prije nego što nastavim prema centralnoj turističkoj zoni skrećem lijevo i spuštam se ponovno do Mtkvarija odakle imam odličan pogled na neke od novih građevina u Tbilisiju. Zapravo, u bezbroj prilika te građevine nevjerojatno podsjećaju na – Berlin. I zaista, u narednim danima otkrivam niz, ne samo novih objekata, nego generalno novog duha Tbilisija koji se trudi biti neka verzija Berlina. Noćni život, na primjer, je copy paste nekih od berlinskih klubova. No, idemo sad do Mtkvarija.

Novi i stari Tbilisi se uglavnom lijepo stapaju u jednu cjelinu. Tu mi se ubjedljivo najviše svidio “Most mira” koji je njihova verzija mosta “Festina Lente” u Sarajevu – ili ga voliš ili ga mrziš. Meni je odličan.

Prelaskom mosta upadam u srce Tbilisija! Vrijeme je za mini pauzu – ipak je prevruće.

 

 

Tbilisi je pun turista, s razlogom. Grad je zaista lijep. Ogromna većina turista su Rusi i Arapi. Tu i tamo čut ćete engleski jezik koji osim gostiju sa zapada govore tek pokoji zaposleni u ugostiteljskim objektima. Gradsko jezgro Tbilisija uopće nije maleno – možete satima i satima hodati uskim uličicama, gore-dolje.

U samom jezgru grada nalazi se žičara koju naravno morate koristiti da biste vidjeli grad iz ptičje perspektive. Naravno, u pitanju je velika turistička atrakcija pa se morate malo strpjeti. Žičaru koristite tako što kupite metro karticu s kojom inače plaćate gradski prijevoz i dodate par larija.

I nakon par minuta, evo nas kod Majke Gruzije.

 

 

 

 

U starom gradu nalazi se veliki broj gruzijskih i armenskih crkava. Naime, ne tako davno Tbilisi je bio kulturno i političko središte Armenaca. Tu i tamo nalazi se pokoja ruska pravoslavna crkva, sinagoga, katolička crkva i nekoliko perzijskih džamija koje su, moram priznati, najljepši vjerski objekti koje sam vidio na Kavkazu.

Vrijeme je da se popnem na tvrđavu Narikala i iskreno nisam bio siguran da je to bila baš pametna ideja na plus 41. Ali, sad sam u Gruziji i ko zna kada opet. Do Narikale imate nekoliko opcija, ne zna se koja je napornija po ovoj vrelini. Brdo, brdo i brdo. I to kakvo. Ali nakon petnaestak minuta već ste na tvrđavi.

 

Čitav stari Tbilisi je zaista prelijep – raznolik, šarolik, pun ljudi, fotogeničan i šarmantan. Na samom rubu nalazi se, po meni, najljepši dio starog grada oko ulice Botanikuri. I ovaj dio prolazi kroz veliku obnovu i nadam se da će ostati autentičan. Na rubu ovog dijela nalazi se i mini vodopad koji doduše ne može konkurirati jajačkom, ali ipak neka se zna da Jajce nije jedini grad na svijetu u čijem se entru nalazi vodopad. Najljepši objekt u ovom dijelu grada je džamija Jumah koja također prolazi kroz obnovu.

Ovdje su cijene znatno više, ali opet i dalje je većina stvari na razini cijena u Sarajevu ili niže. Laganom šetnjom dolazim i do mini mini vodopada. 

Gruzija je zemlja vjenčanja – na svakom koraku vidite parove kako poziraju na slikanje. Ali mnogo parova. 🙂

 

 

Sad idem na drugu strane rijeke Mtkvari gdje se također obnavlja mnogo objekata. Iako je turistička zona na ovoj strani manja, ipak i ona je prelijepa i ugodna. Na okolnim brdima smjestila su se naselja s kućama, a usred tih naselja nalazi se predsjednička palača i još nekoliko modernih objekata. Predsjednička palača je opet, pogodite, kopija Reichstaga.

Tbilisi je grad ogromnog broja crkvi.  Inače, gruzijske i armenske crkve su jako slične tako da iskreno ne znam koja je armenska a koja gruzijska, a strao grad je pun i jednih i drugih.

Staljin?!

I kao što sam rekao ranije, čim malo skrenete s turističke zone ulazite u sasvim drugi Tbilisi tj. onaj koji je skromniji i ipak dominantniji. Šetnja do Sameba katedrale (najveća u Gruziji) i predsjedničke palače me vodi kroz siromašne uličice koji vijugaju uz brda.

 

U Tbilisiju se inače može svašta nešto kupiti direktno na ulici, a u dijelovima grada koji su nešto više lokalni a ne turistički pogotovo. Moram priznati da je voće i u Gruziji i u Armeniji sjajno, puno kvalitetnije nego kod nas. Da li je zbog klime ili nečega, ne znam, ali voće im je fenomenalno.

Još malo vijugam ulicama i dolazim do Samebe. Reći ću, za moj ukus neprimjereno ogromne crkve usred bijednih poluraspadnutih kvartova. Zaista ne volim glomazne vjerske i javne objekte. I crkva i predsjednička palača kao da su pali s nebesa među kvartove koji su neka verzija mahala, ali mahala koje su u izuzetno lošem stanju. Naravno, ukoliko želite kupiti voće ili bilo šta drugo, ovdje ćete proći puno jeftinije nego u centralnoj zoni.

I polako se penjem stepenicama, sunce dere isto cijeli dan. Objekat je zaista impozantan i odavde imate super pogled na centar grada. Ali šta ja znam… Nekako mi ne ide da mi se svidi i to je to.

Sada idemo polako niz ulicu koja me za par minuta dovodi ispred predsjedničke palače.

Kupola palače izgleda kao kupola Reichstaga, a također ima i onaj kružni “putić” koji, barem u berlinskoj verziji, simbolično predstavlja da narod uvijek nadgleda parlamentarce. Ova verzija u Tbilisiju se nikako ne uklapa, posebno u ovim kvartovima. Meni ispada kao da su se vlasti narugale skromnom narodu koji živi u okolini. Gruzija u cjelini “vrišti” od kontrasta, gdje god krenete.

Već je kasno i vrijeme je za mini odmor. A i treba jesti. 🙂 Idem lagano do stana, a poslije toga ponovo u grad u istraživanje noćnog života i hrane. 

Nazad se vraćam metroom. Tbilisi, kao i većina ostalih glavnih gradova na području bivšeg SSSR-a ima metro. U pitanju su dvije linije koje služe svrsi, ali metro je izgleda skupo održavati pa kao da zapeo u devedesetim. Stanice su fascinantne, ne jer su lijepe (kao stanice u nekim drugim gradovima) nego jer su duboke. Zaista duboke.

Nakon kratke pauze odlazim da se vidim sa svojom prijateljicom koja ima tipično gruzijsko ime – Tamar. Uživamo u gruzijskom pivu i khinkaliju – u pitanju je tijesto punjeno začinima, mljevenim mesom i nekom vrste čorbe. U principu, trebate nagristi khinkali, popiti tekući sadržaj, a onda se baciti na ostatak. Jako je ukusno, a jelo možete naći širom Kavkaza i dalje budući da Gruzijci dijele nacionalnu kuhinju s mnogim drugim narodima (iako će naravno svu tu hranu zvati isključivo gruzijskom).

Drugi gruzijski specijalitet koji ćete naći na svakom koraku je khachapuri – opet tijesto, punjeno uglavnom s dvije vrste sira. Ja bih ovo nazvao gruzijskom verzijom naše pite sirnice – ukus je skoro isti  s tim da je sir kojim se jelo puni u Gruziji bio ukusniji nego naš. Često ćete najukusniji khacahpuri naći kod bakica na ulici ili pored stanica. Porcije su na mnogo lokacija ogromne pa mi se u narednim danima znalo dešavati da jednostavno ne mogu završiti jelo. U svakom slučaju, Gruzija je raj za ljubitelje kruha i mesa. Gruzija je također (prema tvrdnjama mnogih) rodno mjesto vina. Pošto sam odlučio posjetiti vinsku regiju Gruzije u narednim danima, u Tbilisiju sam uživao u lokalnim vrstama piva. Natakhtari je bio moj izbor.

Što se tiče hrane, Tbilisi vam nudi apsolutno sve. Ako se zasitite lokalnih specijaliteta, uvijek možete otići u neki od restorana gdje ćete naći nešto drugo.

Inače, nisam primjetio ogromne razlike u načinu na koji Gruzijci jednu u odnosu na nas. Zapravo, jako smo slični s tim da Gruzijci znatno više konzumiraju vino.

Tbilisi je kavkaski centar noćnog života – to kaže Google, a to kažu i na primjer Armenci koje sam upoznao u danima poslije posjete Gruziji. I zaista, grad je pun klubova, uglavnom techno klubova. Također, tu je dosta novih mjesta poput “Fabrike” koju toplo preporučujem. “Fabrika” je zapravo hisptersko mjesto koje je nekada bilo – fabrika. Sada je to hostel i niz pubova gdje možete uživati. Nije baš jeftino, ali opet – može proći.

“Fabriku” je lako naći, ali Tbilisi (i kasnije Jerevan) su jako tamni čim napustite glavne ulice.

“Fabrika” je mjesto za chill, a ako hoćete đuskati – idite u “Gallery”. Klub se nalazi na Rustaveli aveniji odmah pored metro stanice i često ugošćava techno face. Klub je manji, unutra je slikanje zabranjeno, a klub me naravno opet podsjeća na Berlin u kojem sam bio prije par mjeseci na sličnim mjestima. Super mjesto, čak i prilično skupo i za lokalni standard. Upad košta 10 larija.

Nakon dugog dana preostaje mi da vidim Tbilisi noću – grad je i dalje pun i jako topao. Fascinantno je kako neke građevine svijetle dok blokovi van glavnih ulica imaju slabu ili nikakvu rasvjetu.

Vrijeme je za odmor! Sutra istražujem drugu stranu Tbilisija van glavnih ulica.

***

USKIM ULICAMA TBILISIJA

Tbilisi je šarmantan skoro gdje god krenete. Centar grada je maksimalno prilagođen turistima – i ponudom, ali i cijenama. Ali skrenite par minuta lijevo ili desno, ulazite u sasvim novi svijet. Brdska naselja na rubovima centra izgledaju kao mirna sela gdje se vodi savim drugi život. Gruzija je zemlja mnogo lica, a Tbilisi vam lako otkriva skoro sva.

Današnju šetnju započinjem novoobnovljenom ulicom Davit Agmashenebeli koji je prepun skupih restorana i mladih dama ispred restorana koje vas pomalo agresivno pozivaju baš u te restorane – ovo je nešto što u Jerevanu nisam primjetio.

Ako tražite unikatne suvenire i monografije iz doba SSSR-a, naći ćete ih na ulicama Tblisija. Nema potrebe da idete u suvenir šopove.

I polako ulazim u labirint uličica od kojih je najljepša Betlemi. Nekada je ovo bio jevrejski kvart, a i danas dan tu se nalazi sinagoga. Ovdje je primjetan veliki broj izraelskih turista, ulica krije niz prekrasnih balkona koji su definitivno obilježje ovog grada.

Kuće ovdje nisu u bog zna kakvom stanju, ali primjetan je veliki broj kuća koje se obnavljaju. Tbilisi i ovakav je prelijep.

Gruzijci voze odlična auta i iznenađujuće mnogo je auta gdje je volan na desnoj strani. Možda ima se kuća raspada, ali imaju vrišteća auta ispred kuće.

Što daljem odmičem od centra zgrade i kuće izgledaju lošije i lošije.

Bez obzira kojim putem se “izgubite” ovdje, opet nekako završite na nekoj od glavnih ulica. Ovdje je, izgleda, osim lokalaca teško naći turiste. Izgleda da se svi striktno zadržavaju tamo gdje lokalne vlasti žele vidjeti turiste. 🙂 Ovaj skriveni Tbilisi je meni jednako šarmantan.

Nakon dva dana u Tbilisiju, opraštam se od grada zasad uz par predvečernjih slika. Sutra je na redu put u Signaghi, jedno od mjesta koje se nalazi u gruzijskojh verziji “vinskih cesta” na istoku zemlje. U Tbilisi ću se vratiti  dan poslije pa opet 12.8. zbog leta kući u rano jutro 13.8. 

***

4./5.8. DIVLJOM VOŽNJOM DO SIGNAGHIJA

Dosta je bilo Tbilisija, barem zasad. Nakon dva i pol dana u gradu, osjećam se kao da sam tu mjesecima. Izuzetno je lagano snaći se u Tbilisiju i sve što trebate vidjeti je tu negdje u blizini. Na osnovu preporuke Lonely Planet-a uvrštavam Signaghi u jednu od destinacija koju ću posjetiti u Gruziji. Mjesto izgleda kao da ga je neko prebacio iz Italije i ubacio na Kavkaz. Signaghi se nalazi na istoku zemlje koji je poznat po bezbrojnim vinogradima pa rekoh, odoh probati.

Do Signaghija vam treba dva sata maršrutkom. Maršrutka je zapravo najobičniji kombi koji na Kavkazu služi za prijevoz od par kilometara do par stotina i više kilometara. Svoj prijevoz do Signaghija pokušavam naći na stanici Avlabari. Avlabari je samo još jedna od nizu stanica koja zapravo nije stanica – u pitanju je neki oblik parkinga gdje se nalaze štandovi, taksiji, kombiji i sve ostalo.

Tu stoji par vozača pa vičem “Signaghi, maršrutka” pa mi jedan prilazi i kaže za pola sata, a drugi dolazi i govori nešto na gruzijskom. Samo sam zapamtio “Ara, ara” što valjda znači “ne”, ali onda opet poslije dolazi drugi vozač i govori da krećemo i velim “Ajde, valjda ću završiti na pravoj lokaciji”. Jako brzo izlazimo iz grada i tada počinje luda vožnja od koje mi je glava tutnjala cijeli dan. Već sljedećih dana ispostavit će se da je divlja vožnja, čak i za naše balkanske standarde, ovdje norma i niko se ne čudi osim mene. Ponovo 2+2 cesta postaje 4+2, 3+2, svi nešto galame, jure, iako je policija (koja je pravo zeznuta) na svakom koraku i vazda su pod rotacijama (čak sam u Tbilisiju vidio “trku” policije za nekim automobilom, ali to je bila trka kao iz američkih filmova). Izgleda da se policija bavi drugim stvarima. Vozač cijelo vrijeme nešto galami pa sustiže drugi kombi i onda se počinje svađati s vozačem, a ja kontam “Sad će padati pištolji”, ali izgleda da su Gruzijci jako eksplozivni, ali ostane sve na riječima. 🙂

I tako se vozimo desetak minuta i onda vidim samo gruzijsku prazninu i uništena industrijska postrojenja koja su obilježje i Gruzije i Armenije. Što više vozimo prema selima sve je prisutnije veće siromaštvo, a niti jedno jedino selo nema asfalt. Gruzija izvan Tbilisija izgleda kao neka druga planeta. Svi nešto sjede vani, a jedina značajnija aktivnost jestu automehaničarske radnje. Nikakvo iznenađenje nakon što sam vidio kako se ovdje zapravo vozi.

Nakon nešto manje od dva sata vozač mi govori da izađem i objašnjava da će me u Signaghi koji je par kilometara dalje odvući taksista. Upadam u neki taksi s drugim ljudima i polako se penjemo prema gradu koji je na vrhu brda. Svako malo u autu se čuju neki zvukovi tipa tišeg alarma. Kontam, valjda nema goriva. Ali, popesmo se! Pozdrav Signaghiju. Još samo da nađem tetu Mayu kod koje sam bukirao smještaj za 5 eura.

Signaghi je baš kao i neki dijelovi Tbilisija prošao kroz obnovu, ali čim skreneš lijevo ili desno upadaš u drugi svijet. 

U hostelu tj. kući, osim mene, tu su turisti iz Rusije i Izraela. Ja sam naravno prvi gost iz Bosne. Signaghi je malen grad za koji vam ne treba više od dan. Po atmosferi me podsjeća na mjesta gdje bi rado penzioneri boravili danima. Mirno je i dosadno. Ipak, Signaghi je jako fotogeničan.

U gradu nema mnogo turista što me iznenadilo jer ovo je jedna od destinacija koju svi preporučuju. Čak nije ni daleko od Tbilisija. Nakon kratke šetnje (koja mi uvijek služi da osjetim puls mjesta, a tek se onda bacam na istraživanje) odlučujem napraviti pauzu za ručak gdje dobivam gigantsku porciju piletine koju je nemoguće pojesti. Navodno je u pitanju lokalni specijalitet koji se priprema u sosu od bijelog luka. Ukusno je, ali ovo je porcija za 3 osobe. I naravno, ovdje sam zbog vina koje je odlično.

I idemo! Sunce i ovdje jednako prži, na ulicama nema mnogo ljudi, a i nema potrebe za žurbom jer je grad zaista malen.

Signaghi je okružen odličnim zidinama koje gradu daju poseban šmek.

Ispod Signaghija se prostore niz gradova i sela koji izgledaju kao da su jedna cjelina. Tamo negdje u daljini je Azerbejdžan.

Osim Signaghija, u blizini možete posjetiti i manastir Bodbe do kojeg vam treba oko pola sata pješice. Oko manastira se nalazi vinogradi, a ispod je šuma koja je raj na zemlji nakon prženja na suncu.

Signaghi je mjesto za jedan dan. Pošto nemam vremena da posjetim druge gradove u okolini, vraćam se nazad u Tbilisi odakle nastavljam svoj put prema Armeniji. U Gruziji mi je ostalo još jedno mjesto koje ću posjetiti po povratku iz Armenije, a to je drevni grad Mtskheta.

Put nazad prema Tbilisiju znači dvosatna glavobolja u maršrutki. Signaghi čak ima i mini stanicu. Nakon identične lude vožnje stižem u Tbilisi. Vrijeme je za novu destinaciju.

*** 

12.8. MTSKHETA – GRUZIJSKI OLTAR

Već sam ranije pisao da na svakom koraku u Gruziji susrećem parove koji se vjenčavaju. Rekli bismo, ništa novo, ali ipak, oni su na svakom koraku. Izgleda da sam došao taman usred sezone vjenčavanja. Mtskheta je onda mjesto koje ima najviše parova pred brakom po kvadratnom kilometru izgleda. U pitanju je drevni gruzijski grad, centru gruzijskog kršćanstva. Ovdje se nalaze neke od najstarijih crkvi na svijetu, a sam centar grada je pod UNESCO-vom zaštitom. Do Mtskhete dolazite, naravno, maršrutkom. Ovaj put tražim stanicu Didube koja je jedna od najvećih pijaca/kombi terminala u čitavoj zemlji. Iz centra do Didubea koji je na zapadu grada je lako doći jednom od dvije metro linije. Vožnja do Mtskhete traje svega 30ak minuta – Mtskheta je faktički predgrađe Tbilisija.

Gradić je pun turista, opet uglavnom Rusa, i novih bračnih parova koji izlaze iz centralne katedrale Svetitskhoveli kao na traci. Lokalni popovi izgleda imaju dosta posla po cijeli dan ovdje.

Mtskheta je ugodan gradić, a cijene svega su čak i više nego u Tbilisiju. Imate par restorana, dosta crkvi i to je u principu to. Odlična destinacija da brzinski pobjegnete iz Tbilisija.

Ovdje se nalazi jedna od najstarijih crkvi u Gruziji – u pitanju je crkva Antioqia iz 4. stoljeća koja je veoma malena, ali izuzetno lijepa.

Gruzija nudi još pregršt destinacija, a dvije ovaj put (planirane) preskačem – Kazbegi i Gori. Čak sam otišao na željezničku stanicu čekajući vezu za Gori, ali pošto je voz kasnio i već je bilo skoro 5 popodne, bilo je kasno da se vidi bilo šta, a prije svega muzej koji je otvoren do 6. Vraćam se u Tbilisi i time završavam, barem zasad, svoju gruzijsku avanturu.

***

GRUZIJA – JE LI VRIJEDILO?

Apsolutno! Ako već morate birati samo jednu od tri (i pol) zemlje na Kavkazu, neka to bude Gruzija. Prvo, relativno je jeftino doći do Gruzije, pogotovo ako tu zemlju uspoređujemo s ostalim zemljama u okruženju. Drugo, raznovrsna je i nudi dosta toga, od drevnih crkvi, do vrhunskih planina, a za ljubitelje povijesti i politike, imate sve servirano. Tbilisi je prelijep grad koji prolazi kroz modernu renesansu. Mnogo toga se obnavlja, a zemlja je i dalje jeftina, čak i za nas. Prijevoz je jednostavan iako nimalo ugodan. Ceste su grozne, preporučujem vozove. Grozni su vozači, ali možete izdržati par dana. Naći ćete ok hostele za 8-9 eura (preko booking.com), vrhunsku hranu na 6-7 eura i noćne klubove, ako vas zanimaju. Van Tbilisija situacija je znatni drukčija – zemlja je , u cjelini, prilično siromašna, a Tbilisi nudi samo jedno lice zemlje. Obavezno posjetite i druge lokacije. Lokalci su ok, ne baš ljubazni kako sam očekivao (i kako se piše), ali dobijete sve što trebate. Komunicirajte radije na našem nego na engleskom – prije će vas razumjeti. S taksistima samo žestoko – prevarit će vas svakako. Uvijek cijenu ugovorite prije nego što uđete u vozilo. Ako koristite maršrutku, plaćate po izlasku iz vozila. Ako putujete vozom ljeti iz Batumija, kartu kupite online barem 7 dana ranije. Nemojte misliti da ste jedini turisti tamo. Dnevni budžet – s 20 eura možete proći. Otiđite dok nije sve poskupjelo. Gruziju otkriva sve više i više ljudi zapadno od Turske, a to znamo šta znači za lokalne cijene.

Na redu je

ARMENIJA!

AR