Armenija – srce Kavkaza

***

5.8. Pustoš sjeverne Armenije

Nakon pet dana u Gruziji, bilo je vrijeme da nastavim dalje svoju kavkasku avanturu. Na putu sam u ovom trenutku već osmi dan računajući mini pauzu u Istanbulu. Od sutra put ne nastavljam sam jer mi se pridružuje moj prijatelj iz Čilea, Sebastian. Momak je obišao preko 50 zemalja i na moje inzistiranje nove tri na njegovoj listi će biti kavkaske republike. Ili dvije, zavisi kako promatramo Karabah. Baš s nekim uzbuđenjem iščekujem Armeniju jer je to prva država u ovom dijelu svijeta o kojoj sam baš dosta naučio prije nego sam se bacio na Gruziju i Azerbejdžan. 

Baš kao i kod Gruzije, i ovdje su neke destinacije na listi morale biti ostavljene za drugi put, a i malo se promijenio raspored jer smo naknadno Karabahu posvetili više vremena.

Od Tbilisija do Yerevana imate bezbroj opcija, od maršrutki, modernih kombija i voza. Ne mogu maršrutkom zaista, ubi me. Odlučujem se za drugi, bolji kombi, gdje prijevoz ugovarate pozivom za razliku od maršrutki gdje se trebate samo pojaviti. I razlika u cijeni je smiješna – ovaj normalni kombi je svega 2 eura skuplji od maršrutke. Zahvaljujući mojoj gruzijskoj prijateljici, ugovaram prijevoz i pojavljujem se na Avlabari stajaliptu gdje veoma lako uočavam par kombija s natpisom “Yerevan”.

20170805_123739.jpg
Moj prijevoz do Yerevana

Osim mene tu je dvoje kineskih turista i jedna ljubazna Armenka i to je to. Imam 3 sjedišta samo za sebe. Nakon desetak minuta ostavljamo Tbilisi iza sebe i jurimo prema armenskoj granici koja je udaljena oko sat vremena. Pored ceste i dalje se prodaje sve i svašta, a za razliku od Tbilisija i okoline ovaj dio je nešto zeleniji. Vožnja je ovdje ista kao u Gruziji, juri se, prestiže na zavojima, tunelima, dvije trake postaju tri, ali sad mi je sve to normalno pa magu malo i drijemati.

20170805_140806.jpg

I uskoro smo na granici. Procedura je ista kao i kod prelaska tursko  – gruzijske granice: nosite sve stvari sa sobom, idete na gruzijsku pa na armensku stranu, pitaju vas imate li išta za carinu i ako nemate za pet minuta upadate u Armeniju. Ovaj put Armenka koja sjedi naprijed tegli bezbroj nekakvih torbetina i onda dolazi meni s osmijehom od uha do uha i govori nešto “Maička, maička” i ponavlja bezbroj puta i pritom mi daje veliku vreću. Ja ne razumijem, a ona i dalje “Maička, maička” i onda pokazuje na mene. Onda sam shvatio, zapravo želi da uzmem jednu od njezinih torbi i prenesem kroz carinu jer ih ona ima previše, a ja kontam “Jebote, možda je unutra 30 kila heroina, a ispred mene skener”.  Bilo kako bilo, “maička” je prešla preko granice, samo nisam shvatio što će joj toliko “maički”, vreća koju mi je dala je bila ogromna. Barev, Hayastan!

 

Ovo je najfrenkventniji granični prijelaz i zapravo jedan od tri od prijelaza Armenije prema vanjskom svijetu. Armenija ima zatvorene dvije najduže granice, i to prema Turskoj i Azerbejdžanu. Paradoksalno je da je centralna kavkaska republika zapravo najizoliranija od tri. 

Između gruzijskih i armenskih sela nema nikakve razlike – i ovdje je sve poluraspadnuto, balkoni vise, ljudi masovno prodaju voće pored magistrale koja svako malo prelazi u makadam, a krave neometano sjede nasred ili pored ceste koja spaja Armeniju sa svijetom.

20170805_150144

20170805_153942

Magistrala prema Yerevanu ide uz sam rub armensko-azerske granice pa svako malo, usljed geografije, magistrala pravi cik-cak upad u Azerbejdžan. Naravno, Armenci kontroliraju čitav taj dio i na svakom koraku se nalaze nekakve kasarne i vojnici. Okolo se nalaze porušene kuće, pretpostavljam od Azerbejdžanaca koji su tu nekada živjeli. Vojnici su u Armeniji ono što su bračni parovi bili u Gruziji na mom prethodnom blogu – nalaze se svukuda. Baš je čudna atmosfera i malo me sve to podsjeća na ratnu Bosnu. Osim vojske i pokojeg siromašnog sela na putu prema Yerevanu, na sjeveroistoku Armenije nema bukvalno ništa. Tek tu i tamo naleti kakva zelena oaza, ali sve je uglavnom žuto-smeđe s pokojim stablom u daljini.

20170805_154902

20170805_155341
Uz sami rub armensko – azerske granice

Nakon tri sata prolazimo pored jezera Sevan koje je, u nedostatku adekvatne morske obale, glavno kupalište Armenaca. 

P8051040.JPG

Uz par stajanja na nekakvim mini benzinskim stanicama, nakon pet sati stižemo u predgrađa Yerevana. Ovdje već ima života, magistrala prerasta u nekakvu skakutavu autocestu, a okolina više ne izgleda toliko siromašno kao sjever zemlje.

P8051031.JPG

I konačno, nakon pet sati stižemo u Yerevan! Već je sedam navečer, ali vani je jako vruće. Iako je Tbilisi izložen visokoj temperaturi, Yerevan je ubjedljivo najtoplije mjesto koje sam posjetio na Kavkazu. Subota je i ulice su ne baš puste, ali su nekako … polupuste. Ipak je jako vruće. Prvi dojam je da je grad jako uredan i čist. Atmosfera je drukčija u odnosu na Tbilisi i sve izgleda mirnije. Hostel je u centru, ali je zavučen među blokove pa ga pronalazim s malo više napora. Za danas odlučujem malo prošetati gradom, popiti kavu i pripremiti se za detaljno sutrašnje istraživanje. Kad sumiram sve destinacije s ovog puta, Yerevan je definitivno jedno od ugodnijih mjesta. Moj saputnik iz Čilea se pridružuje večeras tj. ujutro u 5 sati nakon 27 sati letenja. 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Blokovi na sjeveru grada
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Konačno hostel
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Stambena zgrada u čijem prizemlju je hostel

U blizini hostela nalazim slatki restorančić i uživam u ubjedljivo najboljoj kavi koju sam pio u životu. U narednim danima ispostavlja se da je kava Armencima jednako bitna kao i nama Bosancima s tim da je ova armenska zbog nekog razloga znatno bolja. I ovdje je sve jeftinije nego kod nas, ali baš kao i u Tbilisiju zbog nekog razloga espresso oko 2 ili više eura (1000 drama), a sve ostale vrste kava su duplo jeftinije nego kod nas. Vrijeme je za novo preračunavanje valuta nakon turskih lira i gruzijskih larija s kojima je lako rukovati. Za jedan euro dobijete otprilike 560 armenskih drama, a valuta im je prilično nestabilna. Tijekom boravka u Armeniji ( i Karabahu koji koristi istu valutu) osjećat ću se prilično bogato sa silnim dramima.

Kasnije, kako nalaže moja tradicija, pronalazim lokalno pivo i s njim završavam današnji dan.

20170805_19572320170805_220549

***

6.8. Jerevan na + 42

Već u rano jutro te nedjelje smo shvatili da će danas biti “veselo” – i jučer pri dolasku bilo je očigledno da je Jerevan još topliji od ionako toplog Tbilisija. Iako je klima i u jednom i drugom gradu nekako suha, u Jerevanu je ona s dahom pustinje, a u Tbilisiju s dahom mora, na neki način. Ali, šta da radiš, ili ostani u hostelu ili raspali vani.

Nedjelja je i Jerevan je jako tih. Cilj je obići što više jer smo odlučili već sutradan krenuti u Karabah, a nakon toga istražiti još koji dio Armenije. I Jerevan i Tbilisi su relativno veliki gradovi (oba preko milijun stanovnika) s tim da je Tbilisi veći i fizionomija grada je drukčija. Jerevan je, paradoksalno, jedno od najstarijih naseljenih mjesta u svijetu, ali sam grad je relativno nov zbog čega mu nedostaje standardnih turističkih atrakcija. To je posljedica niza tragedija koje su zadesile Armence kroz posljednih 150 godina zbog čega je Jerevan tek u ovom periodu postao relevantan grad za Armence.

Centra grada je odlično isplaniran s nizom širokih kružnih bulevara. Počinjemo istraživati Jerevan u centralnoj zoni gdje se nalazi zgrada opere.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Centar grada je prepun fenomenalnih kafića, ali oni su na ovoj grozoti od vremena prazni sa svega par gostiju. Tu vrelinu koja dolazi sa svih strana ne mogu opisati, čak i one mostarske vreline se s ovim ne mogu usporediti. Malo se šetkamo uokolo i Jerevan je bez obzira na nedostatak ljudi danju i manjak full atraktivnih znamenitosti izuzetno ugodan i opušten grad.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Baš kao i u Tbilisiju, i ovdje su ulice jako široke s bezbroj traka, a čini mi se da se ovdje malčice više vodi računa o pješacima iako i ovdje svi nešto jure, trube i galame dok voze.

Na redu je Kaskada, jedna od najvećih znamenitosti u Jerevanu, doslovno i preneseno. Kaskada zapravo nikada nije završena jer je preskupa, ali kako se penjete imate sve bolji i bolji pogled na centra grada. Naravno, ne moram ni objašnjavati šta znači za vaše tijelo pentrati se na +42 na bezbroj stepenica. Kaskada je kičasta, okružena nizom čudnih figura, ali da je atraktivna – jeste.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

U Tbilisiju ćete vidjeti mnogo arapskih turista, a u Jerevanu – iranskih! Armenija i Iran dijele kratku (ali jako bitnu) granicu, a gostima iz Irana je valjda Armenija destinacija za opuštanje (i slobodu?!) kad već ne mogu pustovati lako u zemlje Europske unije. 

Jerevan je prepun ogromnih spomenika koje slave armensku naciju, na ovaj ili onaj način. Ali zaista prepun. I ne samo Jerevan, gdje god krenete. Armenska pozicija u regiji ne nezahvalna, država je bukvalno u nekom stanju konstantnog polu-rata ili izolacije. Stoga ne iznenađuje ovoliko slavljenje vlastite nacije na svakom koraku, valjda je potrebno održati moral stanovništvu, ne znam (ali pitanje je koliko je to uspješno). Osim toga, na svakom koraku ćete sretati vojnike – od kako sam ušao u Armeniju, pa sve dalje do Karabaha (očekivano) mladi vojnici (koji nemaju ni 18 godina) se šetkaju gradom.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Šteta što Kaskada nije završena jer ovako na vrhu izgleda kao nekakav ulaz u ogromni stadion. I konačno smo se popeli! Ako je vrijeme dobro, možete vidjeti i Ararat. Armenci kao da su ciljano napravili Kaskadu baš ovdje samo da mogu vidjeti Ararat koji je Armencima puno više od planine, a nalazi se s druge strane granice koju ne mogu prijeći.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Baš kao i Gruzijci, i Armenci imaju “Majku Armenije”. U pitanju je ogromni spomenik iznad grada, ali za razliku od Tbilisija u Jerevanu se u “utrobi” spomenika nalazi muzej koji je naravno posvećen ratu u Karabahu, realno jedinom značajnijem vojnom uspjehu Armenaca od ko zna kojeg stoljeća. Zato i ne iznenađuje ogromna posvećenost Armenaca pitanju Karabaha. Naravno, vojno-politička propaganda je sveprisutna i u Jerevanu pa se tako na putu prema spomeniku mogu vidjeti transparenti posvećeni jednom od ključnih komadira u karabaškom ratu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAp8061186.jpgOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Dok je gruzijska “Majka” na vrhu brda s čašom vina, armenska “Majka” je znatno ratobornija i izgleda da je spremna za neki fight! Muzej koji se nalazi unutra je besplatan (s tim da se očekuje da ostavite koji dram pri izlasku), a unutra radi par teta koje kao da su u SSSR-u 1970-ih. Bile su jako sretne kada smo im ostavili 1000 drama što je manje od 2 eura. Izgleda da veću potporu nisu dobili.

Naravno, dobit ćete jednostrano tumačenje rata, a budući da su Armenci do nogo dotukli Azere onda im se može.

 

Čitav ovaj dio Jerevana oko “Majke” izgleda kao da je zapeo u sedamdesetim. U istom trenutku izgleda komično i depresivno (jer je prazno i jer su okolo nekakve sulude sprave), a odmah pored se nalazi zabavni park koji je totalno iz nekog starog vremena. Uokolo, s nekakvih zvučnika, na svakom koraku se čuje isključivo “Lambada” u bezbroj verzija što posebno doprinosi stvaranju nekakve komično-morbidne atmosfere. Ja i moj suputnik Sebastian padamo od smijeha zbog atmosfere, a onda nas uhvati nekakav sumorni osjećaj jer je sve tako, hm, zapelo negdje. Par ljudi s djecom se šetka, ali sve u svemu, totalno je prazno. Poseban “doprinos” atmosferi pridodaje i niz skulptura koje su očito novije i nemaju veze s okolinom.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Baš nas je zasitila ova lokacija, iako je na neki neobični način atrakcija. Idemo nazad, a naravno opet susrećemo vojnike.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

I dalje prži jednako, ali valjda se tijelo na neki način navikne nakon sati i sati na vrelini. Vraćamo se sad na glavni bulevar i tražimo mjesto za jesti.  Na osnovu preporuka moje prijateljice (koja također ima tipično armensko ime, Lusine) pronalazimo Yerevan Tavern, odličan restoran koji izgleda super fancy, ali cijene su i dalje u potpunosti pristupačne. Jerevan je u cjelini nešto jeftiniji od Tbilisija, ali čini mi se da je standard malčice viši. Blokovi i izavan centra grada izgledaju pristojno i grad je dosta čišći i uređeniji od Tbilisija. 

Skoro čitav Jerevan (i Armenija) je izgrađen od sedre zbog čega je grad obojan nijansama crvene, pa skoro smeđom bojom. To izgleda puno bolje uživo nego na slikama.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Jedna od najvećih turističkih atrakcija u Jerevanu je Plava džamija, jedini preostali islamski objekt u gradu. Džamija je prelijepa, a danas je najviše koriste turisti iz Irana. Armenci je zovu perzijskom, a Azerbejdžanci koji su nekada bili glavni korisnici nazivaju je azerbejdžanskom. Ja ću je zvati plavom jer to zasigurno jeste. Ovo je također i najljepši objekt koji sam vidio u Armeniji.

Centar grada je odlično isplaniran i relativno je malen tako da sve možete obići pješice. Usput ćete obići neke od stambenih blokova koji izgledaju sasvim ok.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Već je skoro 6 popodne pa se ljudi polako počinju pojavljivati na ulicama. I dalje se nalazim u centru grada, ali sada na istočnim rubovima gdje se nalazi najveća armenska katedrala. I ponovo, baš kao u Tbilisiju, ista priča – ogromna crkva usred bijednih kvartova, samo što je u Jerevanu to još izraženije. Katedrala je izrađena devedesetih godina i mnogo je veća nego što izgleda na fotografijama.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

I prije današnje pauze vrijeme je da vidim Trg Republike, koji je po meni najljepši trg koji sam vidio na ovom putovanju. Prilično velik, uredan, s prelijepim zgradama u okolini i naravno vodom koja znatno spušta temperaturu. Danju prazan, a kasnije, kada izađem vani navečer, trg postaje jedno od centralnih mjesta susreta sve do ranih sati.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

***

Jerevan noću je drugi grad

Fakat, Jerevan je noću ne samo drugi grad, nego druga planeta. Svi su vani, sređeni, dotjerani, muzika na svakom koraku, ljudi plešu nekakve narodne igre nasred ulice. Jerevan je danju toliko vruć (a dan nikada završiti) tako da je sve puno i otvoreno do ranih sati. Bilo je jako neobično vidjeti ljude u trgovinama i šoping centrima u 2 sata ujutro. Također, grad je noću još i ljepši budući da je jako lijepo osvjetljen. Zato, ako dođete u Jerevan ljeti, dajte mu šansu noću prije nego pomislite da je grad dosadan.

Ja i Sebastian smo onda odlučili trknuti do stambenih blokova izvan centra, ali već je bilo kasno tako da smo faktički napravili krug metroom i vratili se nazad. Jerevanski metro je identičan tbiliskom s tim da je jerevanski čišći, osvjetljeniji i ima manje stanice. Sve ostalo je copy paste. Za razliku od Tbilisija, u Jerevanu za korištenje metroa morate kupiti žetone. Cijena jedne vožnje je 100 drama što je otprilike 15ak euro centi.

20170809_215644
BiH s Karabahom
20170809_223322
Zemlja marelica, breksvi i nektarina

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Za razliku od Gruzijaca, dosta Armenaca zna za BiH i ako bih im se predstavio s “Bosnia” oni bi redovno završili s “and Herzegovina”. Pretpostavljam zbog nogometa imaju malo više informacija. S kasnom večerom u 2 ujutro završio je dan istraživanja Jerevana. Sutradan idemo u Karabah, a po povratku ponovo smo u Jerevanu na novim lokacijama.

***

(7./8./9.8. – Gorski Karabah)

***

9./10.8.  Tsitsernakaberd – muzej armenskog genocida

** Armenci, Azerbejdžanci i Turci se ne mrze **

Armenija i armenska povijest u zadnjih 100 godina je satkana od tragedija. Nekada moćna država i utjecajan narod danas su tek jedan od onih mnogobrojnih malih naroda koji žive širom svijeta,  a najmanje u domovini. Muzej armenskog genocida je nešto što morate posjetiti dok ste u Armeniji. Čitav identitet moderne armenske nacije je utemeljen na tome što naravno nije uvijek dobro. Armenski politički vrh, a posebno dijaspora (potomci onih koji su pobijeni između 1895. i 1915.) i dalje jako skeptično gledaju na svaki pokušaj Armenije da se približi Turskoj. Isto je i s turske strane koja veoma aktivno negira vlastitu krivicu. Ovdje nema znaka pitanja, Armenci jesu žrtve, ali da je vrijeme da idu dalje – jeste. Moji armenski prijatelji koji imaju međunarodno iskustvo su zapravo jako pomirljivi i predstavili su mi sasvim drugo lice, daleko pozitivnije, nego ono koje vidimo u medijima. Armenci nemaju problem da kažu da su im Turci, Gruzijci i Azerbejdžanci najbliži narodi, ali pitanje Karabaha je očito crvena linija za sve. Govorili su mi i o jednom susretu gdje su Armenci i Azerbejdžanci postali prijatelji (čak su se neki i zaljubili), a onda po povrtaku u državu, kada se vidjelo da su odnosi među njima normalni, Azerbejdžan je poslao sasvim drugu ekipu na idući susret koja je nastupila neprijateljski i bez puno volje da komunicira s Armencima. Ukratko, narod je jedna stvar, a sistem druga. Ovo je samo još jedan od sukoba gdje je narod objekt u rukama moći.

Bez obzira na pitanja “genocid ili ne”, muzej fantastično izgleda. Ogroman je, moderan i detaljan. I pun turista! Do muzeja idemo laganom šetnjom od hostela koji se nalazi odmah preko puta autobusne stanice u prilično neuglednom dijelu grada. Nakon toga uz brdašce idemo lijevo kroz pristojna naselja. Usput prolazimo i pored stadiona Hrazdan gdje se igraju kvalifikacijske utakmice za Euro.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Malo kičeraja.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Nakon 20ak minuta dolazimo do muzeja i okoline.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Naravno, Ararat je u pozadini (iako se slabo vidi)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

I za danas nam je ostalo da jurimo na željezničku stanicu kupiti karte do Tbilisija odakle letimo nazad kući za 2 dana. Ne možemo maršrutkom, ubila nas je u prethodnih dana (o tom u dijelu o Karabahu).

Na prelijepoj stanici dobivamo informacije da nema mjesta ni u prvom ni u drugom razredu. Ništa, idemo trećim. Za 8.500 drama (oko 15 eura) nakon 10 sati trebali bi biti u Tbilisiju. Voz ide zapadnom Armenijom uz samu granicu s Turskom tako da mu treba znatno više vremena. Ali opet, vožnja je daleko udobnija nego glupe maršrutke koje jure 100 na sat bez klime na razdrndanim cestama.

20170809_190140
Željeznička stanica
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Malo brutalizma ispred jedne od metro stanica
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Željeznička stanica

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Trg ispred željezničke stanice

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Vožnja u trećem razredu je kao da ste u nekom kafiću gdje se svi znaju. Jedini smo stranci u vagonu, a pun voz Armenaca odlazi u Batumi na more zbog čega su svi puni hrane. Naše mlade susjede preko puta su jako glasne cijeli put, daju nam hranu i konstantano nas gledaju jer smo očito interesantni lokalcima. Navodno je prvi i drugi razred popularan među strancima, a treći razred je namijenjen nešto skromnijim lokalcima.

I polako krećemo na put kroz armensku polupustinju. Tek na sjeveru zemlje Armenija postaje zelena kao Bosna, ali ostatak Armenije je suh s ponekim naseljem u distanci. S mrakom izlazimo iz Armenije i dolazimo opet u Gruziju. Vidimo se opet. 🙂

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

***

Armenija – je li vrijedilo?

I opet, da!  Mislim da Armenija nudi daleko više nego što smo i mi vidjeli i što posjetitelji inače vide. Ogroman problem je prijevoz s jednog mjesta na drugo, ne zato što ga nema, nego zato što je odvratan. Fakat izgubiš volju da se krećeš nakon što iskusiš armenske/gruzijske ceste, njihove vozače i odvratne maršrutke. Jerevan je jako ugodan grad, čak i izvan centra. Ako bih trebao odlučiti Tbilisi ili Jerevan, rekao bih da je Jerevan bolji zbog atmosfere,  a Tbilisi zbog ponude.

Dosta ljudi posjeti samo Gruziju, a mnogi, možda čak i većina, onih koji dođu u Armeniju produže u Karabah iako je ovo u nekim određenim okolnostima pomalo riskantno (o tome u dijelu o Karabahu). Armenija je jeftinija od Gruzije, iako skoro isto bijedna van glavnog grada. Armenci su, čini mi se, ipak nešto ljubazniji i otvoreniji, što je paradoks, budući da je u pitanju najizoliranija država od tri (i pol) na Kavkazu. Jerevan noću ne liči na onaj grad danju, apsolutno. Zato mu treba dati šansu. Ima još mnogo toga što smo htjeli posjetiti – Khor Virap, Tatev, Sevan i tako dalje. Ali izgleda da ću na Kavkaz morati još jednom.

🙂

PS Prve fotografije koje mi je “izbacio” Google prije 10 godina kada sam prvi put čitao o Jerevanu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

One thought on “Armenija – srce Kavkaza

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s