Gorski Karabah – zemlja koja (ne) postoji

***

Uvod o Gorskom Karabahu

Gorski Karabah/Nagorno Karabah (oko 150.000 stanovnika) je trenutno de facto nezavisni teritorij pod kontrolom Armenaca koji prema međunarodnom pravu pripada Azerbejdžanu. Kroz čitavu povijest naseljen Armencima (a kontroliran od niza carstava, kraljevstava i država), Gorski Karabah je pripao Azerbejdžanu tijekom kreiranja granica republika u bivšem SSSR-u. Cijelo to vrijeme postojao je određen pritisak da se Gorski Karabah pridruži Armeniji. Osim toga, granice bivše autonomne pokrajine Gorski Karabah su kreirane tako da su na svega par kilometara udaljene od Armenije što je naravno dodatno doprinijelo stvaranju tenzija. S druge strane, regije oko Karabaha su bile naseljene uglavnom Azerbejdžancima. Već u godinama prije raspada SSSR-a (1987.) dolazi do stvaranja prvih protesta, a kasnije i nasilja koje prerasta u veliki međunarodni sukob između Armenije i Azerbejdžana. Uz to Azerbejdžan ukida jednostrano autonomiju Karabahu što samo produbljuje problem. Armenci, s tri puta lošijom ekonomijom i manje brojnom vojskom, zahvaljujući nizu faktora (planinski krajolik, gerilsko ratovanje, veliki broj profesionalnih ratnih komandira na visokim pozicijama u bivšem SSSR-u za razliku od Azerbejdžanaca, veći motiv za pobjedu zbog činjenice da je područje Karabaha većinski armensko, državno rasulo u Azerbejdžanu u to vrijeme itd.) uspijevaju dobiti rat i stavljaju Karabah i niz okolnih azerbejdžanskih regija pod svoju kontrolu. To je stvorilo 800.000 izbjeglica, etnički čiste države i totalno uništenje niza gradova i sela i s jedne i s druge strane. Armenci su u Karabahu i okolnim provincijama uništili skoro svaki trag vezan za Azerbejdžance, a Azerbejdžanci su totalno “očistili” područje Bakua i okoline od bilo kakvog armenskog utjecaja. Danas je granica između Armenije i Azerbejdžana zatvorena, a na liniji razdvajanja dolazi do pušketanja svako malo. Mržnja, barem na političkom nivou, između dvije zemlje i dva naroda je ogromna i ne može se porediti ni s čim.  U Azerbejdžan ne možete ući ako ste Armenac ili imate armenske korijene. Ako vlasti Azerbejdžana otkriju da ste posjetili Gorski Karabah (koji možete posjetiti isključivo preko teritorija Armenije) završit ćete u zatvoru ili u najmanju ruku doživotno će vam se zabraniti ulazak u Azerbejdžan. Iako je Karabah definiran kao “zaleđeni konflikt”, on je izuzetno aktivan s vremena na vrijeme, a niko ne isključuje mogućnost da ponovo izbije međudržavni rat iako navodno to niko ne želi jer ser se previše stvari stavlja na kocku. Prije nego odlučite posjetiti Gorski Karabah, budite informirani o stanju “na terenu”, odnosno na liniji razdvanja armenske i azerbejdžanske vojske. Iako je sporazum o primirju potpisan 1994. godine, svako malo se desi pokoji incident, a tijekom 2016. skoro da je počeo rat. Uglavnom je mirno, ali svakako budite na oprezu. Sva područja van linije razdvajanja  su jako sigurna i nećete imati nikakvih problema.

***

7.8. Pet sati pakla u maršrutki do Stepanakerta

O Karabahu čitam već 100 godina, a čak sam, dok sam studirao, imao određene eseje i seminarske radove koji su se bavili ovim područjem i (ne)ratnom stanju u regiji. Zbog toga već godinama sam želio otići i u Karabah, a hvala nebesima pa u životu (tu i tamo) naletiš na ljude koji dijele iste interese k’o (ili koji su dovoljno ludi) ti pa uspiješ sve to lijepo isplanirati. Nakon jednodnevnog obilaska Jerevana, ja i Sebastian smo odlučili da ne gubimo vrijeme pa smo se već u rano jutro 7.8. zaputili prema Karabahu. To jest, prema autubusnoj stanici ne znajući 100 posto imamo li prijevoz. Ali, pošto čitav prijevoz, manje-više, na Kavkazu funkcionira na principu “Samo dođi kad hoćeš”, odmah smo našli maršrutku koja vozi do Stepanakerta, glavnog grada ove odmetnute republike, regije, dijela svijeta, nazovite to kako hoćete. U maršrutki su dva, pa bukvalno dječaka, u vojničkoj odori od glave do pete, a to će u narednim danima postati uobičajena scena – mnogo izuzetno mladih muškaraca (ma dječaka) koji su u punoj ratnoj spremi šetka se uokolo.

Put prema Gorskom Karabahu ide uz tursku granica (koja je zatvorena) pa onda uz Nahičevan (odvojeni teritorij Azerbejdžana gdje je granica također zatvorena) nakon čega se skreće prema istoku, opet uz Nahičevan pa polako prema jugu zemlje preko jedine magistrale koja vezuje sjever i jug Armenije, Armeniju i Gorski Karabah te Armeniju i Iran. Cijelo vrijeme uz Nahičevan po brdima vidimo tranšeje i rovove, a prije nego skrenete prema istoku možete vidjeti u daljini zatvorenu armensko-azersku granicu.

Dio kuda se vozimo nakon izlaska iz Jerevana je jako ugodan, dosta zelenila i mnogo obrađenih polja, a čak je i autocesta ok. Međutim, nakon pola sata počinje vožnja po nekakvoj pustinjsko-planinskoj magistrali s rupetinama i vožnjom 100 na sat. Glava vam počinje pulsirati, mozak i tijelo vam gori, a nemate gdje ispružiti noge jer se vozite u fucking kombiju. Ovo je dosad bila najgora vožnja, a po povratku je bila još gora. Ipak, kad malo razmislim, da ne voze kako voze, ne bismo nikada stigli do Karabaha. Opet, nevjerojatno mi je da je cesta, i to jedina cesta, koja vodi do tog tako važnog dijela za Armence, u tako lošem stanju i da nema nikakve alternative. Jebiga, ako trošiš toliko para za vojsku, onda garant nećeš imati za cestu i slično.

20170807_112515
Vožnja nakon izlaska iz Jerevana
20170807_120456.jpg
Nakon skretanja istočno
20170807_120812
Ararat u daljini
20170807_120824
Uz azerbejdžansku (Nahičevan) granicu

Nakon neka dva sata stajemo u nekakvom gradiću na pauzu, a sljedeća stanica za stajanje je tek grad Goris koji je na samoj granici između Armenije i Karabaha. U pitanju je jedino veće mjesto na jugu zemlje, a čitavom vožnjom do Karabaha vidimo samo prazninu, polupustinju i tek pokoje selo. Što idemo dalje cesta postaje lošija, glava mi se više raspada, a raspoloženje mi ode, da ne kažem gdje. Svako malo prolaze vojni kamioni i generalno vojna vozila, a i ovdje krave normalno sjede na glavnoj cesti. U nekoliko navrata cesta prelazi u makadam, ali bilo je tu i finih momenata na samom jugu zemlje prije Gorisa jer se tu nalazi nekoliko manjih lijepih jezera. Krajolik, iako pust, je zapravo prilično lijep, ali opet i depresivan jer nema skoro ništa uokolo.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Usputna stanica
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Jug Armenije
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Jug Armenije

I polako dolazimo u Goris, nakon neka 3.5 sata, što je znak da samo što nismo ušli u područje Karabaha. Tu onda počinju planinski prijevoji pa vozimo nešto sporije. Prolazimo kroz čuveni koridor Lachin koji su Armenci osvojili i time spojili Karabah s Armenijom. 

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

I odatle počinje vožnja po planinčugama i samo planinčugama.  I to ne bilo kakvim. Zamislite, vozite se po Vlašiću, ali puta dva, i tako dva sata. Onda postavljaš pitanje, i za ovo su se borili šest godina?! Kasnije skontaš da se ljudi širom svijeta bore za planine, pustinje, šume itd. Ali realno, nismo ni mi bili ništa drukčiji prije 20 i kusur godina.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

I konačno, ulazimo u taj miosteriozni Karabah o kojem samo čujemo kad se zapuca! Na Lonely Planet-u piše da je tu “granična kontrola”, ali mi se vozimo već pola sata unutar teritorija koji kontroliraju Armenci, a da nisu naletjeli na tu neku granicu. Ipak, odjednom se ispred nas stvori prava granica, doduše manja i bez rampi, ali tu je granična policija, baš kao da ulazite u drugu državu s tim da ovdje iz vozila izlaze samo stranci, to jest, ja i Sebastian. Graničar, koji naravno ne govori engleski, gleda dokumente i ne zna koje su države u pitanju. Pita svog kolegu “Norgia, Norgia” za moj pasoš pa kako sam naučio na ruskom reći “Ovo je dokument te i te države” ubacujem se pa mu je onda bilo jasno. Za mog čileanskog suputnika opet mu se javlja upitnik u glavi jer je ovdje zaista malo ko čuo za Čile. Pomisle da je u pitanju Španjolska, ali onda odu, vjerojatno da guglaju, pa se vrate za nekih desetak minuta. Mislim da su nas svi zamrzili u maršrutki jer su samo nas morali čekati. Nakon 10-15 minuta graničar nam daje papirić s adresom ministarstva vanjskih poslova (“Republike Gorski Karabah”) gdje moramo u roku 24 sata izvaditi vizu za tu “zemlju”. Ovo nam je objasnio na engleskom jer strani gosti očito nisu tolika rijetkost (to smo već vidjeli sutradan). I to je to, sad smo na putu prema glavnom gradu. I još skoro 2 sata vožnje po planinama. Ne možemo više, raspada nam se glava. Krajolik postaje nešto zeleniji, a temeratura znatno ugodnija nego u Armeniji. Prolazimo pored Shushe (nekada glavnog kulturnog centra karabaških Azerbejdžanaca) i onda se spuštamo 12 kilometera kroz vijugavu cestu prema Stepanakertu kojeg vidimo odmah ispod. Nikad doći! I stižemo, mrtvi-umorni, s glavom na jednom mjestu, a ostatkom tijela na drugom. Na stanici (koja je naravno improvizirana) nude vam taksi i neka žena i smještaj. U Stepanakertu ima nekoliko skupljih hotela i to je to, a Lonely Planet nudi i još jednu opciju kod neke starije žene  gdje se može spavati za 8 eura po danu. I tražimo, i pitamo, i niko ne zna, i ne razumije šta tražimo. Trenutno smo jedini stranci i svi nas gledaju dok prolazimo s ogromnim ruksacima. Ja sam već poprilično neraspoložen zbog cjelodnevne vožnje i glavobolje i pitam se što sam tu (a toliko sam želio doći) i govorim da hoću odmah sutra da idemo nazad. Samo mi treba tuš i da popijem tabletu. Kasnije, kada dođem sebi, ipak kompromisno odlučujemo da ćemo ostati dan duže. I to je bila super odluka.

Stepanakert na prvi pogled izgleda sasvim normalno. Okolina je ljepša, klima ugodnija nego u Armeniji, a grad izgleda znatno razvijenije nego svi ostali manji gradovi koje sam vidio u Gruziji i Armeniji. Atmosfera je znatno više, hm, sovjetska, i ljudi izgledaju drukčije nego njihovi sunarodnjaci u matici. Svuda su transparenti s vojnom propagandom i svako malo prolaze velika vojna vozila.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Prema glavnoj ulici
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Tipični stambeni blokovi
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Zastava Republike Gorski Karabah
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Vojna propaganda

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

I napokon smo našli tetu koja izdaje sobe. Tu trenutno nema gostiju, ali već sutra ćemo vidjeti neke. Kuća je velika, bazen je ispred, jako neobično kad skontaš da je ulica bez asfalta, a uokolo su nekakve zgradice.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Za danas smo odlučili posjetiti jednu turističku lokaciju, a to je spomenik “Tatik-papik” na samom rubu Stepanakerta. Ovaj spomenik, pomalo osamljen, ali moćan, je jedan od highlighta s ovog putovanja.

***

Spokojni “Tatik-papik”

Stepanakert se nalazi na samom rubu planina, a ispred se prostiru ravnice koje vode pravo prema položajima azerbejdžanske vojske. Linija razdvajanja je svega 30 kilometara udaljeno, a cijelo vrijeme kontaš “Sad će bombica pasti”. Jako je mirno, čisto i ugodno. Ko bi rekao. Stepanakert izgleda kao jedan normalan grad, s bankama, trgovinama, trgovima, svime što je jednom gradu potrebno. Tu i tamo jako me podsjeća na Mostar, čak i veličinom.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Tu i tamo ima pokoji ruski turist, a ispred spomenika trešti neka armenska “ratno-motivirajuća” muzika koja nas je pratila čitavo vrijeme na putu kroz Armeniju i Karabah. Spomenik koji zapravo u prijevodu zvuči nešto kao “Mi smo naše planine” je zaista moćan spomenik. Ne bih sad išao u priču “ima neku energiju”, ali zaista moćno i ponosno stoji ispred svih tih planina. Spomenik je napravljen šezdesetih godina, a u posljednjih dvadesetak godina postao je prepoznatljiv simbol karabaških Armenaca. Ovo je ujedno jedna od glavnih atrakcija u Stepanakertu, da ne kažem jedina. Karabah je u cjelini jako alternativna turisitička destinacija koju ljudi posjećuju ne nužno zbog spomenika ili vrhunske arhitekture već zbog povijesti, geopolitike i posljednjeg rata.

20170807_183356OLYMPUS DIGITAL CAMERAp8071380.jpgp8071376.jpgOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Okolo ima srušenih kuća, sigurno od Azerbejdžanaca koji su tu nekada živjeli, a s druge strane su nove kuće, pretpostavljamo novih armenskih doseljenika iz unutrašnjosti Azerbejdžana. Skoro sva vozila koja prolaze su i dalje vojna tako da ne znaš šta da misliš, ili oni to “onako” ili je upravo počeo rat.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Laganom šetnjom idemo do centralne ulice koja izgleda kao i svaka druga ulica u nekom pristojnom gradu. Imate sve, banke, hotele, restorane, sve sve. Kada gledate dokumentarce o Karabahu svašta biste pomislili, a onda odete tamo i vidite sasvim drugi svijet. Opet, iako je to sasvim normalan grad i Karabah izgleda, tako da kažem, normalno, kad vidiš svu tu vojsku i vozila shvatiš da su ti ljudi svakog trenutka spremni da idu u rat i da cijelo vrijeme strepe i ne znaju hoće li i kad biti novi sukob. Valjda zato i postoji obilje propagande na svakom koraku.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Armenci zaista vole kaskade
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Sve je u bojama zastave

Centralno mjesto u Stepenakertu nalazi se ispred predsjedničke palače. Prostor ispred se noću zatvori za vozila. Tu je većina hotela i nešto skupljih restorana, ali i dalje to je jeftino. Sve što se konzumira u Karabahu dolazi preko dva prijelaza s Armenijom od kojih se ne zna koji je nepristupačniji.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
“Vladine” institucije i hotel

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Stepanakert je ok grad. Nema se tu šta puno vidjeti, ali atmosfera mjesta i kontekst u kojem ti ljudi žive čine ovaj grad interesantnim. Sutradan nam je ostalo da odemo u ministarstvo po vizu, a zatim da vidimo šta se nudi na lokalnom bazaru. Poslije toga vrijeme je za Shushu (Shushi), grad koji je nekada bio kulturno središte cijele regije.

***

Shusha/Shushi – ljepota ispod ruševina

Novi je dan! Spavali smo kao bebe. A i nije se pucalo. 🙂 Vrijeme je da odemo po napu vizu. Nakon što smo promašili lokaciju pomogao nam je jedan čovjek koji se tu zadesio. Naravno, sve na ruskom, ali način na koji je objasnio je bio super efektan jer sam sve razumio. Ako idete u Karabah govorite na našem, prije će vas razumjeti. Osnovne fraze i brojevi i na ruskom i na našem  su skoro identični tako da će to skoro biti dovoljno za uspješan boravak. 

U ministarstvu jedan mladi dečko (koji govori engleski) nam daje aplikaciju koju morate popuniti i sačekati desetak minuta. U aplikaciji morate navesti mjesta koja želite posjetiti s tim da ni po koju cijenu ne smijete navoditi mjesta uz liniju razdvajanja. Za ta mjesta vam treba specijalna dozvola koju naravno nećete dobiti. Ili kao želite posjetiti Agdam (koji je vrhunski primjer dark turizma) to morate uraditi ilegalno, potplatiti lokalnog taksistu ili možda vojnika, ali to teško da ćete uspjeti. Mi smo zaista željeli vidjeti Agdam, ali nakon što smo vidjeli Shusu/Shushi shvatili smo da bismo vidjeli isto: niz ruševina i lijepe džamije koje su zanemarene. U aplikaciji smo napisali da želimo vidjeti Stepanakert, Shushi/Shushu i Askeran (grad koji je jako blizu Agdama pa smo ga htjeli iskoristiti za eventualno švercanje do Agdama), međutim onaj mladi dečko iz ministarstva je napisao da možemo samo u Stepanakert i Shushi/Shushu. Ne znam kako kontroliraju gdje ko ide, ali da smo imali više vremena, otišli bismo u Askeran bez obzira na dozvolu. Proveli smo dosta više vremena u Shushi tako da je Askeran otpao. I viza je tu – 6 eura, 20 minuta.

I da: obavezno tražite vizu na papiru, a ne u pasošu. Ako vam je zalijepe unutra, možete imati dosta problema u Turskoj (ako je neki neraspoloženi graničar vidi), a u Azerbejdžanu ćete završiti iza rešetaka. Dakle, sticker viza ni pod razno.

20170810_002209 - Copy.jpg

Vrijeme je da vidimo i taj čuveni bazar koji preporučuje Lonely Planet. Zapravo, u pitanju je najbezveznija lokalna pijaca. Tu smo da probamo jelo koje se zove Zhingyalov hatz – u pitanju je lokalni specijalitet s tijestom tipa debele palačinke u koji se dodaju brdo trava koje rastu samo u Karabahu. Ukus je jako dobar, ali veoma intezivan. Jedna “palačinka” vam je dovoljna,  a na pijaci imati više teta koje prave ovo jelo. Mi smo odabrali jednu koja je čak osvanula i na Youtube-u ranije. Cijena – 400 drama.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Na redu je Shushi/Shusha! Armenci ovaj grad zovu Shushi, a Azerbejdžanci (su ga zvali) zovu Shusha. Idemo maršrutkom, a vožnja košta 200 drama. Barem je kratko.

20170808_123916
Još jedan oblik autobusne stanice

Stigli smo jako brzo. Kad smo došli bili smo u stilu “wtf” – grad je, za razliku od Stepanakerta koji je pun života, totalno pust. Sve je zatvoreno. Šta je ovo? Kulturno središte čega?! Ali ne treba suditi odmah. Malo se šetkamo da vidimo šta se može vidjeti. Pronalazimo info centar gdje smo prvi gosti danas. Jako sumorno ovo mjesto izgleda. Ovdje živi 3000 ljudi, a nekada je tu bilo oko 20000 prije rata. Uglavnom Azerbejdžanaca. Danas su tu samo Armenci koji su izgradili veliku katedralu, a dok malo odete ispod površine uspijete pronaći detalje nekada lijepog grada. Vide se kuće i zgrade pravljene u orijentalnom stilu, zarasle i napuštene i uglavnom porušene. Ovdje nema niti jednog otvorenog restorana, kafića, ničega.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Što se više šetamo, više otkrivamo nekadašnju ljepotu ovog grada. Tijekom posljednjeg rata Shushi/Shusha je bilo najjače uporište Azerbejdžanaca odakle su imali kontrolu nad Stepanakertom koji je ispod te su ga granatirali. Nakon što su Armenci osvojili ovaj grad, svi Azerbejdžanci su protjerani, a grad je skoro uništen, odnosno uništeno je sve što ima veze s Azerbejdžancima. Ovim porazom Azerbejdžanci su sami sebi propisali propast u Karabahu.

Idemo sada do najveće katedrale u gradu, inače poznata po činjenici da su u ratu Azerbejdžanci skrivali oružje unutra, a onda su sve to ulovili Armenci.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sušenje veša je posebna priča.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Onda polako dolazimo do jedne od tri džamije koje smo našli u gradu. Sve su u nikakvom stanju, ali ova jedna se obnavlja što je bilo jako interesantno za vidjeti. Oko te džamije postoji spor jer se azerbejdžanska strana buni da je motiv zapravo negiranje prisutnosti azerbejdžanske kulture u Karabahu. Naime, Armenci ove džamije nazivaju “perzijskim”, a ne azerbejdžanskim. Ja ovaj prostor ipak toliko ne poznajem, ali samo ću reći da su džamije lijepe i neobične (barem takve nisam vidio), a unutra izgledaju jako tužno. Neka je zovu kako hoće, ali neka obnove sve. Radnici koji tu rade su nas bez problema pustili unutra.

Ovo je kvart u kojem su očigledno nekada Azerbejdžanci bili većina jer bukvalno sve uokolo je porušeno. Ne razumijem zašto azerbejdžanske vlasti kažnjavaju ljude koji posjećuju Karabah. Zar im nije u interesu da ostatak svijeta čuje i drugu stranu priče? Armenci odlično zastupaju svoje interese i uspješno predstavljaju ovaj rat u svoju korist (ionako su pobijedili), a šta rade Azerbejdžanci?! Ništa. 

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ispred se nalazi još jedna džamija okružena ruševinama i odlučujemo da se popnemo na jedan od minareta. Ovo je moj osobni highliht iz Karabaha.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kada gledate silne ruševine lako možete zamisliti u glavi kako je ovaj grad nekada izgledao. Posljednji rat nije bio prvi put da je grad sravnjen, isto je bilo početkom 20.stoljeća, ali tad su strane bile zamijenjene i Azerbejdžanci su spalili armenske kvartove. Sada idemo do gradskog muzeja gdje smo treći gosti danas. Opet sumorna atmosfera.

U gradu nam je ostalo da vidimo još gradske zidine. Nakon početnog “wtf” momenta sada mogu reći da je Shushi/Shusha jako lijep grad, ako stvorite sliku kako je nekad izgledao. S gradskih zidina imamo pogled na Stepanakert i ravnicu koja vodi prema Azerbejdžanu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

S ovim pogledom se opraštamo od Shushe. Sutra idemo nazad u Jerevan, a onda u Tbilisi vozom (u prethodnom blogu). Avantura na Kavkazu polako dolazi kraju. Shushi/Shusha je u cjelini mjesto koje ću najviše zapamtiti s ovog putovanja.

***

Je li vrijedilo?

Jeste. Drago mi je da sam posjetio i ovaj dio svijeta. Tijekom boravka i po povratku sam mislio “jednom je dovoljno”, ali sada kada razmislim – otišao bih ponovno. Bez obzira na odvratni prijevoz. Na putu nazad neka žena se samo svađala, bila je neopisiva gužva i bila je to još jedna vožnja za pamćenje. Počet ću sanjati maršrutke.

Jeftino je. Idite dok zapad nije masovno otkrio ovaj dio svijeta. I dok je mir.

***

Preko Istanbula u rano jutro 13.8. letim u Sarajevo iz Tbilisija. Aerodrom u Tbilisiju je povezan cjelonoćnom autobusnom linijom, a aerodrom ima neki ludi raspored pa svi su letovi u 3-4 ujutro. Gužva je, sve je maleno i aerodrom koji je prije par godina dobio novi terminal izgleda kao da je zapeo u 1995. Ali vrijeme je da se ide kući.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ćao Kavkazu, Bosno, vidimo se.

🙂

 

 

 

 

 

One thought on “Gorski Karabah – zemlja koja (ne) postoji

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s