Ukrajina – europski div

***

Ukrajina je velika zemlja. Mi malo izgubimo pojam o prostoru kada putujemo kroz ove naše zemljice. Uđete u Ukrajinu, sjednete na voz i vozite se 5 sati. Pogledate mapu, kao da se niste pomaknuli. Sutra nastavite. Još 5 sati. A Kijev kao da je i dalje jednako daleko.

Bez obzira što je Ukrajina na neki način div među europskim zemljama, ona je ipak tiha, pa čak i skoro nemoćna da se održi u jednom komadu. Rastrgana i s istoka i sa zapada (a najviše unutar same sebe), Ukrajina se mora sama izboriti da shvati kome pripada ili pripada li ikome. Ukratko, ovo shvatite kada putujete: na zapadu Ukrajine ruski sam čuo samo jedanput. U vozu od Rivne do Kijeva ruski sam čuo više nego ukrajinski. U Kijevu – ukrajinski sam čuo rijetko. Proruski Ukrajinci, kojima je maternji ukrajinski, Ukrajinci kojima je maternji ruski, ali su prozapadni – velika konfuzija. Podjela u Ukrajini dakle nije jezična, nego ko je pro-istok, a ko pro-zapad.

Ako me pitate kako razumijem šta je ruski, a šta ukrajinski – pa ipak smo Slaveni i uočite razliku nakon par sati. Ukrajinski sam nešto bolje razumio nego ruski. Ali ovaj blog ipak u fokus stavlja –  turizam. Šta vidjeti, šta posjetiti. I zašto baš Ukrajina i kako doći do nje, a da je jeftino, ali ipak uzbudljivo. Novinskih natpisa s ratne linij nam je dosta i o tome neće biti riječi ovdje – dosta o tome u dijelu o Karabahu.

Ideja je bila napraviti turu kroz Ukrajinu i Moldaviju s mojim prošlogodišnjim suputnikom. Međutim, pošto posao zove, ovaj put sam krenuo sam i ostavili smo Moldaviju za neki drugi put, možda već dogodine.

Ukrajina je UBJEDLJIVO najjeftinija zemlja koju sam dosada posjetio. Živi se skromnije (da ne kažem lošije) nego u Bosni. Daleko, daleko skromnije. Gradovi možda malo manje, ali sela… Ne znam zašto su ona toliki raspad sistema u svim sovjetskim republikama koje sam dosad posjetio. Sela izgledaju malo bolje nego gruzijska i armenska, ali to je tu negdje. Prošlogodišnje putovanje kroz kavkaske ex- sovjetske republike bilo je pristupačno, ali je ipak skresalo moj planirani budžet. Nakon Ukrajine vraćam se, a da nisam u dubiozi. To vam je još jedan razlog zašto je vrijeme da spakirate ruksak i zaputite se na istok Europe. Ipak je to drukčiji svijet.

Engleski se govori slabo. U Lvivu nešto više, mlađi dakako. Ali razumjet ćete dosta toga jer su jezici slavenski, i naši i njihovi. Karticom možete platiti na dosta mjesta. Bakšiš se ostavlja, 10 posto barem. Ukrajinci su, ili prilično ljubazni, ili su sovjetski hladni. Mlađa ekipa je uglavnom jako ljubazna, stare tete i likovi na šalterima su upravo onakvi kako sam i očekivao. To je još jedan sudar svjetova u Ukrajini. Pristojni hosteli su oko 15-20 KM noć. Airbnb vam nudi (i Booking također) apartmane u srcu Kijeva za 50ak KM po danu. Probajte spavati u nekom zapadnoeuropskom gradu, u centru, za tu lovu. To sam sebi priuštio u Kijevu, ali nisam ostavljao lovu na taksi – radije sam se vozio busevima i maršrutkama. Ostatak su bili hosteli, a posjetio sam i tipično ukrajinsko selo. Ipak sam tu da barem nekoliko dana budem lokalac.

***

VOZOM DO UKRAJINE

Ukrajina se ne čini tako daleko (mislim, i nije), ali doći do nje brzo je skupo. Letjeti, ali zašto letjeti? Na kraju sam odlučio za svoju bazu uzeti Budimpeštu i loviti vozove koji su u Ukrajini daleko bitniji nego autobusi. Pokušao sam tražiti neke opcije i preko Bla bla car, međutim nakon nekoliko odbijanja jer ne govorim niti ruski niti ukrajinski, odlučio sam se nešto dužu, ali ugodnu vožnju vozovima.

Nakon online konsultacija s par blogova, odlučio sam provesti dan u Budimpešti i rano ujutro, u 7.23, loviti voz do grada Zahony. U pitanju je grad s mađarske strane granice. U Budimpeštu sam Flixom došao iz Zagreba s tim da sam mutavo napravio grešku dok sam kartu kupovao online i kupio sam kartu za 28.8. umjesto za 28.7. Imao sam sreće da je već sljedeći bus za Budimpeštu bio za manje od dva sata pa sam uz sitnu nadoplatu uspio doći do Mađarske taj dan.

Pošto ovaj blog nije o Budimpešti, neću o njoj pisati, ali to je grad koji vrijedi vidjeti i zimi i ljeti. Grad je apsolutno fantastičan! Ostao sam jedan dan kod svog Couchsurfing domaćina i rano idući dan krenuo prema željezničkom kolodvoru Nyugati. Budimpešta, kako to dolikuje za jedan veliki grad, ima više željezničkih i autobusnih kolodovora. Na to pripazite kada budete putovali negdje preko Budimpešte.

Došao sam ranije zbog očekivanih gužvi, ali sam uspio kartu kupiti na vrijeme. Budimpešta- Zahonj, put traje oko 4 sata i karta košta nešto manje od 30 maraka. U mađarskom vozu imate wifi i utičnice, sjedišta kao u busu, u principu jako ugodna vožnja kroz mađarsku ravnicu.

Ono što sam kasnije shvatio jeste sljedeće: ovaj voz ide za Ukrajinu, s tim da prvih nekoliko vagona (gdje sam ja bio) ide do Zahonja, a onda se ostatak ukrajinskog voza prilagođava ukrajinskim šinama (koje nisu iste kao mađarske) i nastavlja nakon dosta sati pauze prema Lvivu. Ja sam u principu, nakon što sam prešao u Ukrajinu autom, nastavio putovanje ovim istim vozom, samo u drugom i starijem  sovjetskom vagonu.

E, kako sam prešao autom? Pa, voz dok stane u Zahonj, ispred vas dočeka nekoliko (ilegalnih?!) taksista koji vam nude prijevoz do Čopa, koji se nalazi odmah s druge strane granice. To mi je bilo ok, a i nisam bio jedini u autu. Jeste da me je lik zajeb’o (umjesto 5, platio sam 10 eura), ali nema veze. Auto je prastaro s nekakvim tigrastim navlakama, ali ide. Granicu smo prešli nakon 2.5 sata zbog velikih gužvi, ali i zbog totalno naopakog sistema s kojim rade Ukrajinci. Naime, kada završite posao s mađarskom stranom, na ukrajinskoj vas dočeka djevojka obučena u vojnu opravu koja zapisuje koliko je osoba u autu i koliko imate goriva. Zatim taj papir nosite do prve kontrole (pasoške), onda vam taj papirić uzima neka teta koja to nosi na carinu (par metara od prve kontrole) gdje vam, osim auta, opet pregledaju dokumente. Ako nemate ništa za cariniti idete dalje. I nosite onaj papirić na sljedeći punkt! 😀 Na idućem punktu predajete papirić koji vam se pregleda (i na kojem piše da nemate šta za cariniti) i onda vam podižu rampu.  Uglavnom ako vam iz ovog opisa nije jasno koliko sve to traje, vidjet ćete ako budete putovali ovom turom.

Dobrodošli u Ukrajinu! Do Kijeva – još 803 kilometra.

Odmah iza prelaska granice lako možete zamijeniti novac i tečaj vam je svugdje povoljan – za 1 euro dobijete otprilike 31 ukrajinsku grivnju/hrivnju, nazovite je kako hoćete. Velika je prednost što ima je valuta u zadnjih nekoliko godina potonula tako da vam to ide u korist jer dobijete više novca.

Tu ulazite u gradić Čop, jedno totalno bezvezno mjesto, ali je dobar uvod i uvid također u ono što nazivamo “sovjetskim duhom”. Iza Mađarske, Europa koju mi poznajemo, definitvno prestaje. Nakon prolaska kroz četiri bivše sovjetske republike, uviđam bezbroj sličnosti među njima. Taj dio svijeta je ipak nešto posebno, bez obzira što SSSR više ne postoji. Iste ceste, iste kuće, ista odjeća… Vrijeme je ovdje ipak negdje stalo. Ogromna je razlika između Mađarske i Ukrajine. Istok Mađarske, koji je nešto siromašniji, opet izgleda daleko bolje od bilo čega što sam vidio na putu od Čopa do Lviva. Zašto ceste u ex-sovjetskim republikama uglavnom nemaju bijele linije na sredini mi zaista nije jasno.

Otišao sam odmah na kolodvor, koji je jako lijep, da kupim kartu za prvi voz do Lviva. Tamo nikoga. Zovem, kucam, pola sata. Šalter otvoren, nigdje nikoga. Na kraju se pojavi spremačica i pokazuje rukom, kao, desno. I onda izađem iz te lijepe stanice i odem zapravo na jednu ružnu stanicu, koja je stala u vremenu i prostoru, koja je zapravo glavna stanica. Za što im služi ova lijep zgrada pored, ne znam. Tu sam uspio kupiti kartu za Lviv u 16:58. Vozovi su Ukrajini kreću i dolaze na destinaciju na vrijeme. U minut! Cijena karte – oko 10 maraka.

Pošto sam imao par sati napravio sam krug po Čopu i sjeo sam da nešto pojedem. Google je predložio piceriju Ricco, par minuta od stanice. Picerija je trendy, sve izgleda ok. Nisam mogao vjerovati kada mi je došao račun – pizza, normalna, espresso i Cola 0.25, ukupno 58 grivnji. To je 3.64 KM. Ukupno! Sve do kraja puta, gdje sam god bio, sve je bilo jako jeftino.

Zamalo sam zaboravio da Ukrajina ide jedan sat unaprijed pa sam tako sjedio i jeo i sjetio se da nemam baš 3 sata nego dosta manje. I konačno, krenuo sam prema prvoj ukrajinskoj destinaciji, Lvivu, ili kako ga mi (i Rusi) zovemo, Lavov. Mada Ukrajinci kažu samo Lviv. Vožnja kroz zapadnu Ukrajinu izgleda kao vožnja kroz neke bosanske predjele.

Bio sam sam u spavaćem kupeu što je prava rijetkost ovdje. Putem prolazimo kroz mnogobrojna sela, mini gradove i pored razrušenih industrijskih postrojenja. Nakon pet sati, stižemo u Lviv! Subota je, grad je pun, tu i tamo pokoji totalno pijani lik leži na cesti. Oko željezničkog kolodvora je gužva, maršrutke, stari tramvaji, autobusi – istok. 🙂

Odlučio sam, iako totalno umoran, da pješice idemo do hostela. Ideja nije bila baš najbolja jer je Lviv dosta veći grad nego sam zamislio. Ipak, prošetat ću večeras malo vani pa ću sutra istražiti sve kako treba. Lviv miriše na centralnu Europu. Ispostavit će se, da je Lviv, jedinstven primjerak u cijeloj Ukrajini.

***

LVIV – DODIR CENTRALNE EUROPE 

Da nema maršrutki, nikada ne bih pomislio da se nalazim u nekoj istočnoeuropskoj zemlji. Lviv se često doživljava kao alternativa skupom Krakovu u Poljskoj. Crkve, austro-ugarska arhitektura, kamene ulice i legende – sve to ne krasi tipični ukrajinski grad.

Lviv je velik grad sa skoro 800.000 stanovnika. Ipak, on je tek sedmi grad po veličini u Ukrajini. Nakon spavanja od 7 sati, konačno se osjećam normalno i krećem u istraživanje. Noć prije malo sam prošetao i popio pivo – grad je bio krcat, a onda je policija točno u ponoć počela akciju oduzimanja alkohola. I nema šale – na otvorenom ne možete piti. Ukrajinci piju mnogo, baš mnogo. Još kad uzmete u obzir da je alkohol čak i njima jeftin, imate potencijalni izvor problema. “Doze” žestokih pića su uglavnom dva do tri puta veće nego kod nas. Piće, tipa naše rakije, je 1 marka, pivo 0,5l 1.30. I tako dalje. No, nećemo sad o tome.

Hostel se nalazi u samom centru, svi su super ljubazni, uredno je i lijepo. Već oko 10 ujutro gradom se šeće puno ljudi. Sve izgleda kao centralna Europa!

U gradu je dosta turista iz Poljske – naime, ovaj grad je nekada bio dio Poljske, Poljaci su bili većina, Ukrajinaca je bilo malo. Danas je Poljaka 2%, a Lviv je postao središte ukrajinskog nacionalnog buđenja. Ruski ćete ovdje rijetko čuti, gradom se održava niz manifestacija koje su posvećene domovini i puno je transparenata s ratnim porukama, da tako kažem. U Lvivu sam ostao  dva dana nakon čega sam se uputio dalje na istok.

Bila je nedjelja i naletio sam na nekoliko misa u katoličkim crkvama na poljskom jeziku. Poljacima je ovo i dalje bitan grad. Nastavljam šetnju dalje i dolazim do trga na kojem se nalazi zgrada opere. Sve je jako blizu i ovaj dio grada možete obići pješice. Nikako ne mogu povezati maršrutke i grad s ovom arhitekturom. 😀 Također, dosta je vojske na ulicama i vidio sam dvije manifestacije koje su bili vojne, ukratko rečeno. Ne treba zaboraviti da je Ukrajina ipak u ratu.

Odmah preko puta opere nalazi se jedan veći šoping centar ispred kojeg je tramvajska stanica odakle lovite tramvaje za željeznički kolodvor. 

Moja standardna tura u skoro svim gradovima uključuje posjetu lokalnim marketima. Tu često nađete veći izbor suvenira, a i bude nešto jeftinije. Također, u svim ex-sovjetskim republikama na ovakvim marketima možete naći neke detalje (kape, bedževe i sl.) i sovjetske vojske, ako vas takve stvari zanimaju. Mene najviše zanimaju magneti i zastavice, ratne tematike mi je previše.

“Pravda” je najveća i najpoznatija pivnica u gradu. A i cijene su prilagodili turistima, mada i dalje nije strašno skupo. Svaki mjesec pivnica ima akciju prodaje piva s likom neke poznate osobe. Ovaj mjesec to je bio Trump.

Brzinski sam uletio u jezuitsku crkvu koja se nalazi u samom centru. Nedjelja je tako da, gdje sam god kročio, ljudi su ulazili ili izlazili iz crkve.

Ovo je zgrada univerziteta. Lviv je veliko univerzitetsko središte i nositelj ne raznih političkih ideja koje se mogu staviti pod oznaku “pro-zapadne”. Ipak, Lviv je jako konzervativan grad, i politički i društveno, to će vam reći i Ukrajinci. 

Malo sam odlučio prošetati izvan gradske jezgre gdje je život nešto običniji. Tu se i dalje nalazi dosta zgrada u austro-ugarskom stilu, a već u daljini se mogu primijetiti tipični sovjetski blokovi. Također, svi tramvaji u gradu su stari, ali idu na vrijeme, baš kako vam i sugerira Google Maps. Na odlasku iz grada sam odlučio na željeznički kolodvor ići upravo tramvajem – vožnja traje nekih 15ak minuta, a kartu kupite unutra za 5 grivnji. Poništavanje karte je posebna priča – na par mjesta imate nekakve metalne sprave iznad prozora (izgledaju gdje heftarice) i unutra ubacite kartu u pritisnete. Karta vam izađe sva razderana. 😀

Ovo je prostor unutar armenske crkve koji je odlično iskorišten – naime, unutar tog prostora nalazi se restoran. 🙂 Kuhinja je uglavnom domaća, ukrajinska.

Drugi dan je takva kiša pala da je cijeli grad bio pod vodom u roku od 5 minuta. Naravno, ja sam odletio u prvo mjesto koje sam vidio, a ono je bilo – ispod. I voda se slijeva i slijeva, nastaje poplava. I onda sam morao bježati i odatle, zajedno s ostalim ljudima.

Ovdje se baš ne vidi najbolje, ali čitavim gradom je tekao potok.

Današnju turu sam nastavio u obilasku kafana i pubova. Postoje barem dva mjesta koja morate posjetiti. Prvi je Kryivka. Tu ulazite samo ako kažete ispravnu šifru, a šifra je “Slava Ukrajini”. Tu vas dočeka jedan stariji čovjek u vojničkom odijelu s kojima morate popiti  piće, nešto kao rakija. Popijte i šutite. 🙂 Unutra je atmosfera interesantna s nizom detalja iz Drugog svjetskog rata. Hrana je lokalna, usluga odlična. A i cijene. Dio “programa” uključuje i gađanje Putina i Staljina u glavu, ako vam je to interesantano. Imate i pravu pušku gdje možete vježbati kako ju ispravno držati. To nije moj ćeif pa sam samo jeo i pio, ali mjesto je svakako interesantno.

Možete izaći i vani i popeti se na vidikovac odakle imate lijep pogled prema lvivskim crkvenim tornjevima.

Drugi lokal nije za dnevnu varijantu, a evo i zašto. 🙂 Namine, Masoch je rođen u Lvivu (tada Lemberg), a lokalci su mu posvetili kafić. Mjesto je popularno među turistima, posebno među onima kojima vole dobiti po guzi i leđima. 🙂 Ne brinite, nije ništa strašno. Ako želite da dobijete koju šibu, dovoljno je da joj to kažete i dobit ćete poseban servis, kao ovaj ovdje. Ostali mogu uživati u svome piću. S vremena na vrijeme konobarice idu od stola do stola i dobijete jednu šibu po leđima. Poslije posjete ovom kafiću počeo sam dovoditi u pitanje komentare da je Lviv konzervativan grad.

***

Odakle vidjeti cijeli grad? Najljepši pogled je s gradske vijećnice. Ali pripremite se, penjanje je prilično naporno. Cijena, sitnica – 30 grivnji (manje od eura). Odozgo vidite cijeli centar, zapravo skoro cijeli grad.

Lviv je zaista lijep i ugodan grad. Jeftin, interesantan, i lako je doći ako se odlučite voziti. Lviv je također neka druga Ukrajina, znatno drukčija od one koju ću vidjeti u narednim danima.

I vrijeme je da idem dalje! Tramvajem se prebacujem na glavni željeznički kolodvor, ili na ukrajinskom “vokzalna”. Ovdje ljudi masovno koriste vozove, kupite kartu online. Baš kao i većina kolodovora u ovom dijelu svijeta, i lvivski je jako lijep.

Ali skrenite malo lijevo ili desno, imate klasični haos.

Karta do grada Rivne (3 sata vožnje), prava sitnica – 5.50 KM. Ako kartu kupite online (što preporučujem), napravite screenshot koda koji vam dođe na email i to pokažite u vozu, to će biti dovoljno. Moj voz je nakakav prastari, izgleda kao kuhinja, sa sjedištima 3+3. Ali za ove pare koga briga. Vrijeme je da krenem u unutrašnjost Ukrajine. 

***

RIVNE 

Rivne i nije baš grad koji će vam Ukrajinci preporučiti za posjetu, ali postoje dva razloga zašto sam odlučio provesti dan u gradu koji se nalazi otprilike na pola puta između Lviva i Kijeva. Prvi je moja prijateljica Olga koju sam upoznao u Kanadi prije 7 godina, a nismo se vidjeli 6 godina, I drugi je tkz. “tunel ljubavi” koji se nalazi u selu Klevan, 45 minuta vozom od Rivne. Taj “tunel” je jedna od prvih stvari koju vam izbaci Google kada ukucate “Ukraine”, a na kraju se ispostavilo da je svega par desetaka kilometara od mjesta u kojem živi Olga. 

I sjeo sam u taj prastari voz (šteta što nisam uslikao) i nakon 3 sata bio sam u Rivni! Grad je sušta suprotnost Lvivu tj. Lviv je sušta suprotnost bilo kojem drugom ukrajinskom gradu. Rivne je grad s nekih 300.000 stanovnika i sve ovdje miriše na istok i stilu SSSR-a. Turistički gledano možda i nema nekih atrakcija, ali mene zanima obični život u nepoznatim krajevima pa mi je ovo super iskustvo.

Željeznički kolodovor, kao i svaki koji sam vidio na istoku dotad, je uređen i čist.

Naravno, maršrutkom se prebacujemo u Olgin kvart, tipični dio grada s commie blokvima kakvi postoje i kod nas.

Grad na prvu izgleda totalno bezveze, možda jer mi je Lviv i dalje u glavi. Ali već sutradan, kad budem istraživao centar grada s Olgom, vidjet ću da Rivne i nije tako loš grad.  Ono što je svakako najbolja stvar kada imate lokalnog vodiča jeste mogućnost da vidite stvari kakve jesu, bez uljepšavanja. Ipak dobar dio grada izgleda prilično ugodno. Neki dijelovi grada su naravno totalno zapušteni, na primjer, jedan od gradskih parkova koji lokalci nazivaju “Černobil”.

U gradu se nalazi nova, ogromna pravoslavna crkva. Osim pravoslavaca, ovdje je mnogo pripadnika baptističke manjine (kao moji domaćini, na primjer). Njihovo iskustvo življenja pod bivšom državom nije baš najbolje, ali stvari se popravljaju. Tako, za vrijeme prošlog režima nekih od članova ove obitelji nisu se imali pravo školovati jer su članovi “sumnjive” vjerske skupine. Danas im država daje stipendije kao jedan oblik kompenzacije.

Kao što vidite, svi zabavni parkovi u ovim zemljama izgledaju isto: prastari, šteta što ne čujete muziku koja puštaju. To su uvijek hitovi iz ranih devedesetih.

U Rivni se svake godine održava festival “kreiranja željeznih skulptura”. Prve godine je sasvim slučajno odlučeno da jedan dečko može postaviti jednu skulpturu, a na kraju je grad odlučio od toga napraviti tradiciju. Zbog toga je danas cijeli centar ispunjen željeznim/metalnim skulpturama. Nekima se sviđaju, a nekima ne.

Osim velikog broja commie blokova, tu i tamo naletjet ćete na nešto starije zgrade.

Ovo je najstarija crkva u gradu. Prvobitna je izgorila u požaru, a zatim je napravljena nova. Interesantno je da je uspjela preživjeti komunistički režim kada je veliki broj vjerskih objekata ili srušen ili zatvoren.

Odmah do crkve nalazi se memorijalni spomenik za one koji su ubijeni početkom 2014. godine tijekom revolucije koja je zadesila Ukrajinu. Ovo je spomenik za one koji su stradali na Trgu nezavisnosti u Kijevu. Naime, tada je u nekoliko dana oko 150 ljudi ubijeno, uglavnom u direktnim borbama s policijskim snagama ili od snajperista koji su bili na okolnim zgradama. 

Jedna od glavnih ulica u gradu.

Muzej na točkovima, kako kažu moji domaćini. Muzej ili ne, trolejbusi voze redovno, a cijena karte je 33 feninga. Budite frajer pa se švercajte. 🙂 Inače, unutra je redovno jedna starija gospođa koja vam kida kartu. 

Pozorište za djecu.

Lokalni muzej.

Interesantna je priča za samo stubište zgrade u kojoj žive moji domaćini. Ukrajinci sve živo farbaju u plavo-žutu boju (ograde, prozore, sve), tj.u boje ukrajinske zastave, Međutim, jedan od stanara se žalio – on je želio dodati crvenu boju jer je komunist. Na kraju su stanari to morali uraditi i evo rezultata. To vam ujedno i govori u kojim svjetovima je sve Ukrajina.

Svoje putovanje po ovom dijelu Ukrajine nastavit ću u Klevanu gdje sam, vjerojatno, vidio i najljepšu stvar na ovom putovanju.

***

“TUNEL LJUBAVI” U KLEVANU I POSJETA TIPIČNOM UKRAJINSKOM SELU

Moja prijateljica Olga također nikada nije bila u ovom “tunelu” pa smo odlučili ići zajedno. Interesantno je da niko od lokalaca nije primjećivao ljepotu tog tunela. U principu, to nije tunel – radi se o pruzi koja prolazi pored raznih industrijskih postrojenja. Postrojenja su propala, šuma okolo je “zatvorila” sve oko pruge i stvorila magiju.

Prvo smo trebali ići maršrutkom, međutim postoji i lokalni voz. Cijena – 60 feninga. Ukrajina je na svakom koraku prejeftina.

Oko Rivne je veliki broj sela, ali za razliku od nas, ovdje se koristi željeznica za prijevoz do grada. Svi ovi lokalni vozovi u Ukrajini me podsjećaju na neke ratne, crno-bijele filmove.

Nakon 50ak minuta stižemo u Klevan. Klevan je bezvezno grad/selo, stalo u vremenu i prostoru. Jedini razlog zašto ljudi ovdje dolaze jeste upravo taj tunel koji je nekih 20 minuta pješice. Do tunela nas prate psi lutalice, a usput prolazimo pored skromnih blokova u kojima ljudi žive.

I konačno smo blizu, tj. barem nam se učinilo. Osim ovih par oznaka ništa ne upućuje na lokalnu turističku atrakciju.

I evo nas na samome ulazu! Okolo se gradi par restorana. Izgleda da su međunarodni turisti ostavili utisak. S druge strane, parovi koriste ovu lokaciju za nezaboravne slike sa svojih vjenčanja.

Dok smo krenuli unutra, napali su nas komarci. I jako su agresivni! Obucite se dobro. Što idete dublje, sve je više komaraca, ali zato je okruženje sve ljepše i manje je ljudi.

Koju god fotku da opalite, koji god filter odaberete, i dalje bude prelijepo. Nakratko zaboravite na komarce i uživate u prizoru. Ulaz se ne plaća, još. Ispred možete kupiti magnete i slične suvenire. Tunel je dugačak oko 6 kilometara, ali izgleda kao put u beskonačnost. Pruga ne krivuda – svih 6 kilometara čiste ravnice, a okolo šuma. Prelijep prizor.

Nakon sat vremena, vidimo da komarci ne posustaju i vraćamo se nazad. Lovimo maršrutku i idemo u jedno od mnogobrojnih sela u okolini. Tu ću vidjeti obični život kakav živi većina ljudi ovdje. U principu, ne razlikuje se puno od nas, ali ipak, sve mi izgleda skromnije, kao da je stalo u nekom trenutku u povijesti i nije se pokrenulo naprijed.

Zajedničko, valjda svim ovim državama ovdje, jeste da je asfalt misaonima imenica u svim selima. Malo skreni lijevo-desno i dobiješ samo makadam, ogromne rupe i kamenje. Također, magistrale su jaaaako široke, uglavnom nema onih bijelih linija po sredini i svako prestiže kako mu padne na pamet.

Ukrajinci su kao i mi, sjajni domaćini. Sve ovdje je iz domaće radinosti – zato su se, između ostalog, Olgini roditelji preselili na selo. Imaju ogromnu baštu, dovoljno prostora, mir, a i jefitniji su im računi. 

Nakon standardnih pitanja mojih domaćina (kako je u Bosni, volite li ili mrzite Rusiju, kakvi ste sa Srbijom, kakva je Hrvatska itd), dobio sam bezbroj poklona, od jabuka iz bašte do kožnih torbi i lokalnih suvenira. 🙂 

Nakon skoro cjelodnevnog obilaska okoline Rivne, vrijeme je da idemo nazad. Ove stanice su posebno interesantne, ogromne su i čini mi se da su građene u brutalističkom stilu. Naravno, ne moram ni naglašavati da se o njima više niko ne vodi računa.

Rivne je noću izuzetno miran grad – opet sušta suprotnost u odnosu na Lviv. Još ću malo prošetati i ujutro je vrijeme da idem dalje. Kijev je iduća destinacija!

***

KIJEV- UKRAJINSKA METROPOLA

Točno kako i satnica predviđa, voz iz Rivne napušta peron i kreće prema Kijevu. Vagon je iznenađujuće prazan i to je zapravo prvi put od prošle godine da se vozim u vozu u kojem skoro nema putnika. I dalje se dobro sjećam kako prošle godine nismo uspjeli dobiti kartu do Tbilisija zbog silnih Armenaca koji su išli na more. 🙂

Nikako da se naviknem na ove “spavajuće” vozove – ja bih cijelo vrijeme gledao kroz prozor, a lokalci odmah štimaju krevet i bacaju se na spavanje. Ništa, radiš što i lokalni.

Kasno stižem u Kijev, oko 10 navečer. E, ovo je već nešto:  grad vrije. Dolazim na glavni kolodvor koji izgleda kao aerodrom. Odlučio sam preskočiti buseve i idem metroom dvije stanice pa ću pješice do stana koji sam iznajmio. Ne volim buseve nikako. U Kijevu, baš kao i u Istanbulu i Tbilisiju, možete kupiti magnetnu karticu koju punite lovom i tako koristite metro. Osim toga imate i nekakve jednokratne žetone. Pošto mi je Olga dala svoju karticu, onda mi to ne treba. Jedna vožnja u kijevskom metrou košta 8 grivnji – to vam dođe 70 feninga. Ovo se odnosi i na transfernu vožnju, tj. ako kombinirate dvije metro linije da dođete do destinacije. Metro je super opcija za prijevoz, ali i kijevski nije u bog zna kakvom stanju, osjeti se vlaga, jako je bučan, a tek su za vrijeme Eura 2012 dodani natpisi na engleskom. Stanice su, naravno, jako duboke, a to je još jedna specifičnost metroa u bivšem SSSR-u. Stojiš na onim pokretnim stepenicama i ideš i ideš  i ideš…

 

U Kijevu sam odlučio koristiti airbnb po prvi put (dosad je uvijek bio booking) jer su stanovi neštzo jeftiniji. Nakon  hostela s 4 osobe u istoj sobi, trebalo mi je malo prostora.

Irina je vlasnica stana i dočekuje me kako smo se i dogovorili. Iako piše da govori engleski, ona ipak samo koristi Google translate – nema veze, i ja ga koristim za ukrajinski. 🙂 Ispostavilo se da je lokacija stana savršena – manje-više centar grada, za 25 eura po danu. Jedino što ću večeras uraditi jeste pojesti nešto i popiti pivo. Ulazim u prvi restoran i svi me pozdravljaju s “Merhaba”. Eto, od silnih restorana ušao sam u halal bar. 🙂 Pivo ću popiti kasnije, a ovdje se odlučujem za nešto gruzijsko, zaboravio sam ime – šampinjoni, sir i tijesto. Jelo me opet vraća na Kavkaz.

I nakon 5 dana na putu, konačno imam svoj stan! I konačno ću se naspavati. Sutra se bacam na istraživanje ukrajinske metropole.

***

Otišao sam spavati uz svuke autamobila i motora (koji se počinju trkati u neka doba noći) i tako sam se i probudio. Kijev je velik grad – skoro 3.000.000 ljudi. Metro, autobusi, maršrutke, trolejbusi, sve je tu. Crveno svjetlo lokalnim vozačima ne znači puno – pazite. Ako vide da mogu proći tj, ako imaju barem malo prostora, ništa im crveno svjetlo neće značiti.

Stan koji sam iznajmio nalazi se u super kvartu – nalazi se blizu glavnom nogometnog stadiona (tu se igrao Euro 2012.), i Palate sportova. Nije mi jasno zašto su ovakvi objekti napravljeni u samom centru grada.

Jedno od jednostavnijih objašnjenja ukrajinske zastave nalazi se ovdje.

Ovo je zgrada Vlade Ukrajine. Niz ovaj bulevar nalazi se niz vladinih institucija.

Uskoro dolazim do Trga nezavinosti (Ukrajinci kažu “Maidan”). Ovo mjesto nam je dobro poznato s vijesti i iskreno, jedva sam čekao da vidim ovo mjesto. Jedna revolucija 2004. godine, druga deset godina kasnije koja je Ukrajinu odvela u rat: ovo mjesto je sjecište ukrajinskih svjetova koji gledaju malo na zapad malo na istok. 

Moram priznati da mi se trg nije baš svidio. Prvo, za moj ukus je izuzetno prešaren, da ne kažem kičast. Ali ljudi vole ovdje kič i to ti je to. Isto je bilo i u Armeniji. Druga stvar su izuzetno agresivni prodavači svega i svačega. Dobro pazite i da ne nasjedate na osobe koji stoje s pticama. Naime, ima ih okolo dosta i prilaze vam dok vide da ste turist. Kao, slikaj se s pticom. To se masno plaća i neće vas pustiti dok ne platite “uslugu”. Ja sam imao sreće jer sam jednom sasvim slučajno vidio vlog iz Kijeva u kojem je rečeno da se pazimo tih ljudi s trga. Najgore od svega je što su pticama ili podrezali krila ili su nešto slično uradili tako da jadne ptice uopće ne mogu letjeti.

I druga stvar na koju morate paziti jesu likovi obučeni u mede i generalno životinje. Opet ista fora, vide vas s kamerom ili da izgledate malo drukčije, odmah dolaze da se kao slikaju s vama. To naravno naplaćuju. Samo recite “Niet” i odmaknut će se.

Ono što meje iznenadilo jesu brda – ja sam mislio da je Kijev ravan. Ima tu dosta pentranja. Zbog toga me Kijev podsjeća na Beograd plus tu je rijeka koja dijeli dva dijela grada.

Dolazim do katedrale svete Sofije. I opet fucking likovi s pticama odmah trče za vama. Daj više, odmaknite. Mislio sam ući u crkvu, ali ovo s pticama me toliko raspalilo, a i ulazak i crkvu se naplaćuje i to ne baš jeftino.

Odlučujem se za drugu opciju, manastir svetog Mihovila. Tamo, zbog nekog razloga, ulaz se na naplaćuje i ulazim i obilazim ovo prelijepo zdanje. Crkve u Ukrajini su zaista prelijepe, dosta dručije od naših pravoslavnih crkava, pogotovo po pitanju vanjskog izgleda.

Iako je unutra znak zabrane slikanja, vidim da slikaju i drugi pa sam i ja.

Dan je prilično vruć, ali odlučujem sve obilaziti pješice. Malo sam se zeznuo jer je Kijev ipak velik zalogaj i moje destinacije nikako da se pojave na obzoru. Prolazim kroz veliki park (Kijev je generalno pun zelenila), pored nekoliko crkava i par fensi kvartova i konačno stižem do “Luka prijateljstva naroda” s pogledom na Dnjepar. Paradoksalno je gledati ovaj veliki sivi simbol u jeku rata na istoku Ukrajine. Prije nekoliko godina spomenik je bio ofarban do pola u dugine boje (za vrijeme održavanja Eurosonga). Možda je upravo takav spomenik najbolje opisivao stanje u kojem je Ukrajina upravo sada. Nažalost, postoje ambicije da se ovaj spomenik ukloni jer je dio komunističkog naslijeđa. Meni se spomenik sviđa s nivoa estetike, a Ukrajinci uklanjanjem spomenika sigurno neće izbrisati 70 godina povijesti, ali nisam ja tu da im solim mozak, a možda me neće ni razumjeti.

Ispod spomenika je zabavni park, opet s muzikom iz devedesetih.

Kako i dolikuje jednom velikom gradu na velikoj rijeci – i Kijev ima svoju plažu.

Nastavljam dalje šetnju kroz park na desnoj obali Dnjepra i nailazim na još nekoliko velikih ratnih spomenika i memorijala. Odavde konačno imam odličan pogled na drugu stranju Djnepra. To je drugi Kijev, uglavnom se sastoji od velikih načičkanih stambenih blokova. Kijev je baš velik grad i dajte sebi barem 3 dana za ovaj grad.

Moja iduća destinacija je “Majka Ukrajine”. Izgleda da sve sovjetske republike imaju svoju majku. U pitanju je ogroman spomenik, žena koja izgleda moćno, jako i ozbiljno, u ruci drži neko oružje ili nešto slično (u Gruziji npr. drži kalež s vinom). Moram priznati da me ukrajinska majka najviše dojmila dosad (armenska je nekako izgledala previše agresivno, gruzijska kao da je pravljena od jeftinog materijala).

Odmah do spomenika muzej na otvorenom posvećen Drugom svjetskom ratu. Ovo izgleda odlično.

Ukrajini nažalost nikada ne nedostaje ratne tematike – ispod se nalaze tri tenka koji su ulovljeni tijekom ovog posljednjeg rata na istoku Ukrajine. 

Odavde imate pogled na nekoliko veoma finih kvartova (nove zgrade s osiguranjem ispred), očito se radi o dijelu grada koji je namijenjen malo moćnijoj klijenteli.

Već sam satima vani i ogladnio sam, sunce prži i treba mi pivo! Olga je preporučila restoran “Kompot” pa idem metroom. Inače, kad smo već kod kompota, u Ukrajini je kompot jednostavno voćni sok i ništa više.

Moja početna stanica je Arsenalna (ispred je naravno još jedan ratni memorijal, ali skinuta mu je petokraka), najdublja metro stanica u Europi. Baš su šizofrene ove duboke metro stanice, a ova posebno – idete na pokretnim stanicama skoro 3 minute pa imate jednu platformu i onda još 2 minute.

Boršć je ukrajinsko nacionalno jelo (neki kažu rusko, ali popularno je širom istočne Europe) koje dolazi u raznim kombinacijama (kupus, svinjsko meso ili piletina ili mješavina više vrsta povrća). Ukusno je, ali ništa ekstremno za moj ukus, možda jer slične čorbe imamo i ovdje. 

Prošlo je 4 sata i počinje lokalni rush hour koji se ne gasi satima. Večeras odlučujem upoznati neke Couchsurfere koji su u posjeti u Kijevu i susrećem se s Irancem koji traži boravišnu dozvolu u Ukrajini. Odlazimo u Pervak.  Uglavnom, mjesto je jako lijepo. Drugi ukrajinski specijalitet zove se “vareniki” i također dolazi u raznim kombinacijama. Ja se odlučujem za ovu slatku s malinama.

Bilo je tu još dosta stvari koje sam vidio, ali mjesto se doživljava tako da vrevu i duh Kijeva morate osjetiti osobno. 🙂 U Kijevu mi je za naredni dan ostala još jedna bitna stvar koju želim vidjeti, a to je Muzej avijacije. U Kijevu se nalazi jedna od najvećih kolekcija u bivšem SSSR-u.

***

Muzej avijacije “Oleg Antonov” je relativno blizu, ali ipak ne dovoljno da idem pješice. Moji prijatelji često misle da sam lud jer pješice idem skoro svuda, ali zaista mi se neda gurati s ljudima u gradskom prijevozu. Postoje i busevi koji idu ispred terminala aerodroma koji se nalazi u gradu – naime, u Kijevu se nalaze dva aerodroma, jedan u gradu, a drugi (Borispolj) 40 kilometara istočno od grada (odatle ću letjeti kući). Ovaj gradski je lako dostupan. Pošto je vruće nikako mi se neda busevima. Uber ovdje funkcionira i možete ga koristiti. Dvadesetak minuta, 7 maraka i na destinaciji ste. Nemojte se pouzdati u jezične vještine vozača (iako piše da govori engleski): ovdje se uglavnom sve završi na par osnovnih fraza.

Ovdje se nalazi velika kolekcija raznih putničih i vojnih avuioba iz doba SSSR-a. Ulaz je jeftin, oko 4 marke. Međutim, postoji trik: ukoliko želite vidite unutrašnjost ovih velikih metalnih ptica, onda plaćate te ulaznice posebno. Možete ući u ukupno 7-8 aviona i za svaki dobijete posebnu ulaznicu. Sveukupno: 95 grivnji (6 maraka). E sad, sistem je tako smiješan, naime, ispred svakog aviona sjedi neki stariji čovjek ili žena i tako čeka nas koji smo odlučili vidjeti te avione unutra. Pa onda otključa vrata, čeka da odete pa zaključa i ode u hlad. 🙂 Neki se odluče vidjeti sve, neki 2-3, a oni čekaju i čekaju. 

Kolekcija je odlična i ukoliko vas avijacija zanima, ovo je lokacija koju morate vidjeti dok ste u Kijevu.

***

Večeras ću prošetati još malo Kijevom. Preko puta željezničkog kolodovora imate još jedan fin restoran, a onda odatle možete metroom do centra. Za sad se opraštam od Kijeva i s nestrljenjem iščekujem svoju iduću destinaciju u Ukrajinu. U pitanju je Černobil i Pripjat!

***

KRAJ