Černobil i Pripjat – ozračena pustoš

***

Katastrofa u Černobilu 1986. godine nije samo nuklerani incident. Černobil je katastrofa jednog sistema koji, realno, duže i nije mogao živjeti. Zato je Černobil bitan. To je najbolje objašnjeno u knjizi slavne bjeloruske spisateljice Svetlane Aleksievich “Černobilska molitva”. Ova knjiga jedan je od razloga zašto je Svetlana dobila Nobelovu nagradu za književnost 2015. godine. Molim vas da pročitate ove knjigu koja je sastoji od niza priča običnih ljudi koji su zaspali u normalnom gradu, a probudili se u oblaku radijacije. 

Službeno, 35 ljudi je stradalo u ovoj nesreći. Neslužbeno, govori se o 10.000 koji su oboljeli u mjesecima i godinama nakon nesreće. Radioaktivne čestice ne miruju, došle su i na Balkan. Jesu li, i koliko, utjecale na rast stopa oboljelih od raka, to se ne zna. Jer, Černobil je daleko, ha?!

Zbog ove knjige sam Pripjat doživio drukčije. Da se razumijemo, vidjeti napuštene i srušene kuće nije nikakav šok za nas koji smo bili okruženi ratom i igrali se u takvim kućama. Ali ako se pripremite tako što pročitate ovu knjigu, onda počnete razmišljati o ljudima koji su tu nekada živjeli i kojima je obećano da će se vratiti kućama za 3 dana. Nisu se nikada vratili. Također, počnete razmišljati o tome da se danas zarađuje novac na tragediji drugih na nekih način, a onda razmišljate i o vlastitim moralnim dilemama jer sam i sam želio vidjeti posljedice te tragedije. Možda je bolje ne razmišljati i pokušati doživjeti ovo mjesto kao primjer alternativnog turizma.

***

Ukrajina malo-pomalo od Černobila pravi lokaciju koja više nije mjesto koje posjećuje tu i tamo pokoji znatiželjnik poput mene. 2017. godine Černobil i Pripjat (odnosno “zonu isključenja”) posjetilo je 32.000 ljudi, a ove godine to će biti oko 85.000 ljudi. Imate veliki broj tour agencija koje vam srede sve. Privatno, naravno, ne možete posjetiti ovu zonu.

Na osnovu preporuke prijatelja, koji je bio 15ak dana prije nego sam došao u Ukrajinu, odabrao sam ovu agenciju. Cijena za strance (ako se prijavite na vrijeme) je 69 dolara s tim da 10 posto platite online, a ostatak tamo. Možete platiti dolarima, eurima, grivnjama ili karticom. Ovo je za jednodnevni izlet, a ukoliko želite turu koja uključuje noćenje i slično, onda će to naravno biti skuplje. Također, možete platiti i ručak (15 dolara, to sam uradio, ali mislim da ipak ne vrijedi toliko – ponesite hranu sa sobom), možete iznajmiti i onaj žuti mjerač radijacije (fora je, mada nisam to iznajmio jer su ga imali neki drugi posjetitelji).

I konačno, u rano jutro okupljamo se na dogovorenoj adresi. Ima nas oko 25 pa idemo u dva kombija. Ekipa je uglavnom sa Zapada, plus ja iz Bosne i dvije djevojke iz Slovenije. Interesantno, ali tu je svega nekoliko djevojaka, skoro sve muškarci, pa sam onda počeo razmišljati o tome zašto muškarci više igraju na rizik od žena i zašto žene žive duže od muškaraca. 🙂 I generalno: zašto muškarce ovakve destinacije privlače, a žene ne? Zašto sam ja tu došao, a ne moja sestra, rodica ili neka prijateljica koja također voli putovati?

Ukrajinci su još sporiji nego mi kada je u pitanju birokracija tako da s odlaskom kasnimo skoro sat i pol zbog papirologije. Naime, svi stoje u redu, idemo jedno po jedno i onda traže naša imena na popisu. Sve smo to mogli odraditi u kombiju. Svaka ekipa dobije svog vodiča i naš je bio odličan.

Ova agencija ima sjedište u blizni metro stanice “Politehnički institut” tako da je lako doći do lokacije.

I konačno smo krenuli, sat i pol nakon predviđenog vremena. Zato nas je na kraju vodič požurivao pa su se neki bunili jer smo kasnili na startu.

Nakon nešto manje od dva sata ulazimo u područje “isključenosti”. Tu je prvi punkt s vojskom (vojska inače ima redovne vojne vježbe unutar ove zone) gdje morate izaći na pregled dokumenata. Napominjem da bez putnih isprava ne možete krenuti u ovu zonu.

Od ovog punkta počinje zona koja je iseljena 1986. godine. Područje uopće nije malo – potrebno je dosta se voziti, a područje koje je iseljeno je otprilike veličine Tuzlanskog kantona. Ono što se nažalost ne spominje jeste stanje na bjeloruskoj strani granice. Naime, Černobil se nalazi nedaleko od bjeloruske granice i radioaktivne čestice su prvo stigle tu. Veliki broj ljudi je iseljen, a kreirana je posebna zona i s bjeloruske strane.

Naša prva lokacija jeste prije grada Černobila. Posjećujemo nekoliko sela koja su iseljena. Ukupno je iseljeno oko 230.000 ljudi (mnogi od njih danas žive u Kijevu), ali interesantno je da unutar zone i dalje živi oko 80 ljudi. Osim tih ljudi nekoliko stotina ljudi radi u Černobilu koji rade na održavanju elektrane i područja u blizini.

Nakon 15ak minuta ulazimo u područje grada Černobila. Černobil je veoma staro naselje (za razliku od Pripjata koji je izgrađen za radnike postrojenja sedamdesetih), a i danas tu ima par desetina ljudi koji žive u kućama gdje ne plaćaju režije, a hranu im donosi vojska.

Vozimo se još neko vrijeme i dolazimo do prvog memorijalnog spomenika.

Odmah do spomenika se nalazi popis svih sela koja su iseljena nakon eksplozije. S jedne strane su sela Ukrajine, a s druge Bjelorusije.

Ovdje su simbolično prikazan geografski raspored sela. Ova bijela betonska linija iznad predstavlja granicu između Ukrajine i Bjelorusije.

Sam Černobil nema puno “atrakcija” kao na primjer Pripjat pa idemo dalje. Na redu je čuvena “Duga”, odnosno radarski sistem koji je SSSR-u trebao služiti kao anti-balistički sistem ranog upozoravanja. Kao, protiv američkih raketa. Sistem, naravno, nikada nije bio funkcionalan, a put do njega vodi kroz gustu šumu koja je u tadašnjim mapama označena kao cesta do dječijeg ljetnjeg kampa. Čak je napravljena i lažna autobusna stanica na samom ulasku u šumu.

Šuma je danas puna životinjskog svijeta koji je dobio svoj životni prostor nakon što su ljudi iseljeni. Nečiji mrak nekome donosi svjetlo.

Ovo je naš vodič s psom koji se zove Atom. 🙂 Jako je popularan.

I evo nas kod “Duge”. “Duga” je impozantna i cijela konstrukcija ne može stati na jednu fotku. Visoka 150, a duga 370 metara, sistem je trebao štititi SSSR od eventualnih raketnih napada. “Dugina” budućnost je nažalost već izvjesna budući da će se konstrukcija kroz par desetljeća urušiti. Zato požurite. 

U blizini su izgrađene vojne barake koji su naravno iseljene. Na zidovima se nalaze jako lijepi propagandni crteži koje nam vodič nije pokazao, slučajno smo ih vidjeli.

Oni koji su došli sa žutim mjeračima su konačno osjetili moć radijacije. Naime, brojači su odjednom počeli pištati jer smo se približili području visoke radijacije. Budući da radijacija putuje i pod zemljom (veliki broj kontanimiranih objekata je zakopan, a niko nije rekao da to ne pomaže) pa naletite na neka neočekivana mjesta gdje je radijacija 100 puta viša od normalne. Boravak od par sati ovdje vam neće naškoditi sve dok ne dirate ništa. Sva područja visoke radijacije označena su žutim znakovima, a mjerač pišti odvratno.

Radijacija varira od mjesta do mjesta, oko novog sarkofaga je 4 (oni koji se razumiju bolje u značenje ovih brojeva znaju da je to i dalje iznad prosjeka), na ulazu u Černobil oko 0.4, a na nekim područjima ide i iznad 100.

Naša sljedeća destinacija je dobro poznati vrtić. Čitavo područje je imalo veliki broj kvalitetnih vrtića, a danas oni izgleda jezivo sa silnim lutkama.

 

I konačno se približavamo novom sarkofagu koji su zajednički izgradili EU, Rusija, Ukrajina i još par zemalja. Novi sarkofag je zaista ogroman i izgleda poput nogometnog stadiona. Stari sarkofag nikada nije izgrađen kako treba (bio je cilj što prije izolirati radioaktivne materijale koji se i dalje nalaze unutra). Oko elektrane i dalje radi veliki broj ljudi u smjenama po 6 sati najviše, 15 dana u mjesecu.  Paradoksalno je da je rijeka koja teče pored elektrane danas puna ogromnih ribetina koje su se navikle da ih ljudi hrane pa uvijek čekaju na istom mjestu. Naravno, lov je zabranjen prije svega jer je dno rijeke izuzetno kontanimirano iako je sama voda ok.

Spomenik se nalazi s druge strane, a tu je i veliki broj vojnika pa je slikanje dozvoljeno samo u pravcu sarkofaga. Boravak je ograničen na 15ak minuta. Par minuta dalje su nam počeli pištati mjerači zbog izuzetno visoke razine radijacije.

Svega par minuta od elektrane nalazi se dobrodošlica u grad Pripjat, highlight s ove ture. Grad je bio simbol sovjetske moći, napravljen je sedamdesetih i bio je poželjna destinacija za bezbroj mladih parova koji su radili u okolini. S 50.000 stanovnika u trenutku eksplozije reaktora 4, ovo je najveće naselje koje je evakuirano. Zato je ovo danas jedan od najpoznatijih “gradova-duhova” u svijetu.

Prva destinacija koju obilazimo u Pripjatu jeste istoimeni kafić koji se nalazi odmah do istoimene rijeke. Nekada je bio primjer fancy kafića, a danas je, kao i većina, okoline, opljačkan, a ono što je ostalo i dalje je autentično.

Fascinantno je kako je priroda brzo preuzela nazad ono što joj je oduzeto. Cjelokupni blokovi su već sada okruženi ogromnim drvećem, a nekada široki bulevari danas bi mogli biti dovoljni za promet u jednom smjeru.

Naša sljedeća destinacija je lokalno kino. Također, sovjetska vojska je sve opljačkala, a potencijalno kontanimirani predmeti su završili na pijacama širom bivšeg SSSR-a.

Dom kulture je posebno interesantan jer je klavir još na mjestu. Ipak, kada budete obilazili ove lokacije dobro pazite kuda stajate jer je sve u ruševnom stanju. Samo je pitanje vremena kada će ovo sve nestati.

Propagandni materijal je i dalje tu. Ovo je lokalni filmski studio u koji smo mogli ući, ali bez ulaska u dublje prostorije.

I naravno, onda je uslijedilo vjerojatno najpoznatije mjesto u Pripjatu – čuveni zabavni park. Nažalost, i on će se jednog dana urušiti, ali volonteri svake godine vode računa o kotaču i farbaju ga u svježe žutu boju. Vidjeti ovo mjesto uživo je zaista cool.

Naš vodič nam je rekao da je jedna od lokacija iznenađenja u blizini i na kraju nas je odveo na vrh zgrade od 16 katova iako je u uputstvima navedeno da je ulaz u objekte zabranjen. Penjanje je pravo naporno, ali s vrha imate pogled koji su imali oni koji su ovdje snimali dokumentarce. Ujedno vam ovo pomaže da se geografski orijentirate i shvatite koliko je blizu elektrana.

Vidimo i “Dugu”.

Dopušten nam je obilazak stanova u kojima se još nalaze stvari.

Još dvije poznate lokacije koje smo obišli su sportski centar s bazenom i košarkaškom dvoranom i lokalni stadion. Bazen je posebno zanimljiv jer je voda u njemu bila do 1996. godine.

S bazenom je naša tura od 6 sati završila. Trebalo mi je neko vrijeme da slegnem utiske jer sve ide veoma brzo.

Na izlazu imate dvije pauze gdje prolazite kroz skenere koji mjere imate li na sebi kontanimirani materijal. Ako imate, znate šta vam je činiti. Mi smo svi bili ok.

S ovim je naša tura u zoni isključena završena. Možda bi bilo dobro otići zimi. 🙂 Ovo vam svakako preporučujem ukoliko posjećujete Ukrajinu. “Dark” turizam postaje polako sve popularniji i ljudi konstantno traže nove destinacije i nova iskustva. Černobil i Pripjat su posebno iskustvo koje me podsjetilo na posjetu Shushiju u Karabahu od prošle godine.

U Kijevu ću provesti još jedan dan i vraćam se kući. Nadam se da ću Ukrajinu posjetiti opet jako brzo jer ova zemlja zaslužuje mnogo više pažnje nego sada. 

***

KRAJ