***

Makedonija, ili kako se sad službeno zove Sjeverna Makedonija, mi je već dugo bila na radaru. Prvo, jer je tako blizu, drugo jer je bilo vrijeme da popunim rupe na mapi Balkana, i treće jer imam rodbinu koju sam svakako htio posjetiti. Ali Makedonija mi nije bila dovoljna i imao sam dovoljno slobodnih dana za više zemalja. Ideja se nametnula sama od sebe: Makedonija, Kosovo i Albanija u komadu. Ove tri, ili dvije i po’ države, su mi ostale jedine na Balkanu koje dosada nisam posjetio. I Grčka, ali Grčka je slučaj za sebe.

Pitanje je bilo, kako otići i koju turu osmisliti. Medijski natpisi o Kosovu i negativna izvještavanja su me ipak malo pokolebala pa je bilo trenutaka u kojima sam pomišljao da Kosovo preskočim i odradim samo S. Makedoniju i Albaniju. Naravno, nakon što sam se vratio kući shvatio sam koliko bi to bio idiotski potez. Ne vjerujte medijima. Zapravo, Kosovo je bilo jedno od highlight-a ovog putovanja, ali doći ćemo do toga.

Nakon što sam ipak odlučio da ostajem pri sve tri države, pitanje je bilo kako otići i odakle krenuti. Autobusi, kombiji, šta? Autobus do Skopja iz Sarajeva, a s presjedanjem, vam oduzme 22 sata života. Treba li mi to iskustvo? Avanturist jesam, ali iskustvo duge vožnje busem sam doživio na putovanju od Turske do Gruzije i to mi je sasvim dovoljno. Croatia Airlines, kao da je slušala moje nedoumice, nekih mjesec – dva prije nego sam krenuo, imala je veliku akciju pa sam se na kraju odlučio letjeti i uštedjeti vrijeme. Možda ne baš i novac, ali nakon što sam stavio računicu na papir, ispalo je sasvim ok.

I baš dok sam planirao ovo putovanje, prijatelj s Couchsurfing-a, koji me ugostio u Budimpešti na mom prošlogodišnjem putovanju prema Ukrajini, je izrazio želju da ide jer nikada nije bio. Zašto ne! Imat ću društvo, a i bit će nam jeftinije. Jeftinije sve do trenutka dokad taj prijatelj nije predložio da, umjesto da se vozimo autobusima i kombijima, rentamo auto i napravimo regularni roadtrip. Vožnja tuđeg auta u tri zemlje koje su mi strane, sa slikama lude vožnje po Tirani i Albaniji u cjelini, treba li mi to?! Da, treba. Nisam dozvolio da me strah pobijedi iako moje iskustvo za volanom traje manje od dvije godine.

Ovo putovanje od jedanaeset dana je bila zapravo velika pobjeda i otkriće za mene upravo iz gore navedenih razloga. Prvi razlog svakako je vezan za otkriće koliko su mediji sranje i koliko kreiraju predrasude o zemljama i ljudima. Ne vjerujte tom smeću nikad i ne dozvolite da vam oni odrede gdje ćete ići i šta ćete misliti o ljudima koje i ne poznajete. Nikada!

I druga stvar je mnogo utjecala na rast mog samopouzdanja za volanom ili možda u cjelini. Tu uvidite da putovanje nikada nije samo putovanje nego je to prije svega vaš unutarnji rast, postavljanje pitanja, rješavanje nedoumica pa nekada čak i pad. Prešao sam 1500 kilometara u vozilu koje je zapravo skoro pa kombi, tražio prostor na cesti s agresivnim vozačima Skopja za vrijeme poslijepodnevne gužve u petak i vozio po ludnici zvanoj Tirana gdje je pravilo da pravila nema. Ali sve je to tako uzbudljivo i počeo sam uživati u toj avanturi pa jedva čekam da sjednem za volan u nekoj novoj zemlji. Autobusi, šta?! Goodbye. Osim ako mi budžet ne dozvoljava.

I konačno smo se uspjeli dogovoriti, ja krećem 18.4., idem u Skopje, prijatelj mi se pridružuje 19.4., rentamo auto i krećemo u obilazak.

***

Put u Skopje vodi preko Zagreba

***

Relacija je Sarajevo-Zagreb-Skopje. Rani jutarnji let, prazan aerodrom pa i prazan avion sa samo 20ak putnika prema Zagrebu. Nakon 35 minuta stižemo u Zagreb i rupa od 7 sati me tjera na jedino logično rješenje, a to je da sjednem na bus i odem do grada na kavu.  Super stvar je što ovaj bus ide svakih pola sata do centralne autobusne stanice pa se isplati otići ako imate 5-6 sati do idućeg leta. Cijena: 40 kuna za povratnu kartu. Zagrebački aerodrom, iako nov i fancy, ipak vam ne nudi toliko opcija, a i preskup je za čilanje.

Oko tri popodne stižem u kišovito Skopje. Ostaje mi još skoro dva sata do busa koji me vozi do centra. Naime, aerodrom je udaljen skoro 25 kilometara od centra, a taksi košta 23 eura pa radije biram čekati nego platiti 23 eura, što je jednako dvije noći u nekom apartmanu ili hostelu. Za razliku od Zagreba, ovaj skopski bus vozi skroz rijetko. Cijena 3 eura i za pola sata ste u gradu. Mučno mi je ovo računanje u nove valute i uzimanje provozija za konverziju pa zaključujem da jedva čekam da ove silne valute nestanu i da ostane samo euro ili neko drugo platežno sredstvo.

Bus koji vas vozi do centra Skopja i na aerodrom

Rentali smo stan preko Booking-a kilometar od centra preko puta željezničke stanice gdje me dočekuje moj domaćin. Brzinski rješavamo stvari i odlazim odmah u istraživanje jer mrzim ostajati u stanovima kada putujem. Najvažniji kriterij, kod mene, u ocjenjivanju vrijedi li neko mjesto posjetiti ili ne, je prilično subjektivan, tj. slušam neku vlastitu vibru i energiju koju mi šalje to mjesto. Skopje, na prvu, ostavlja totalno čudan dojam i ne znam šta da mislim. U gradu je, sutradan dok budem prvi put ovdje vozio, neviđena gužva, 2-3 udesa u par minuta, raskopane ulice i agresivna vožnja lokalaca su sigurno utjecali na prvi dojam. Ali onda se sjetim da je petak, da je 5 popodne i da svi jure kućama pa je to ok. Također, stan nam je u blizini željezničke i autobusne stanice, a nisam bio ni u jednom gradu gdje je ovaj dio grada normalan, a tako je i za Skopje.

Skopje je najveći i jedini veći grad u zemlji. Ne zna se koliko ima stanovnika, zadnji put kad su se popisali tu je bilo 506.000 ljudi u i oko grada. Ipak, centar, zbog silnih spomenika i novih kič zgrada, daje dojam monumentalnosti, ali malo skrenite lijevo-desno, shvatite da je sve blizu i jednostavno. Grad je okružen brdima i planinama, ali grad je uglavnom na ravnici.

Polako počinjem otkrivati spomenike koje stoje iza projekta “Skopje 2014”. Silnim spomenicima i zgradama, koje podsjećaju na antičke, Skopju se želio dati karakter koji je nestao nakon velikog zemljotresa 1963. godine. I zaista, ako pokušam zanemariti ove spomenike, Skopje ne nudi ništa posebno i podsjeća na bilo koji grad u bivšoj Jugoslaviji. 

Na putu prema centru najviše me se dojmila zgrada državne televizije koja je, i nakon što sam obišao grad uzduž i poprijeko, ostala jedna od impresivnijih građevina koju sam vidio.

Polako se počinjem približavati srcu grada s čime broj spomenika i novih zgrada raste. Iskreno, na početku moj mozak nije mogao obraditi sve te silne spomenike koje se nalaze na svakom koraku. Pitam se kako je ovaj dio grada izgledao dok ovih zgrada i spomenika nije bilo. Spomenik ovdje, spomenik ondje, izgledaju kao da su nabacani bez ikakvog reda. Počinjem ih umišljati od običnih ljudi koji prolaze kraj mene i na mostovima koji su puni spomenika. Više ne znam šta je čovjek, a šta spomenik. Mislim da je od umora jer sam cijeli dan proveo u putu, ali onda shvaćam da nije zbog toga. Zašto im je ovo trebalo? Šta su time htjeli postići? Dati karakter gradu?! Pa iskreno: uspjeli su! I dok sam se prvi dan smijao naglas putem jer nisam mogao šta sve vidim, sutradan već počinjem prihvaćati sve ovo kada vidim druge turiste kako uživaju u novim fotkama. Skopje je zapravo uspjelo, uspjeli su privući ljude. Od prvobitne osude svega ovog, polako uviđam ljepotu u ovom ludilu, kiču pa čak i prekrajanju nekih činjenica. Malo više se zanimam za ono što vidim i sada razumijem da svaki most i kip na njemu ima koncept i neku logiku.

Paradoksalno, iako su zgrade nove, primjećujem da su dosta zanemarene, zamazane, kablovi vise, pukotine su na nekim zidovima i okolo se nalazi dosta smeća što me dosta razočaralo. Čini se da je ovoliki projekt prevelik zalogaj za relativno malen grad: i Skopje, kao i drugi gradovi kod nas, pate od sindroma balkanštine, a to u praksi znači da se novo ne održava niti nam je koncept održavanja poznat.

Ovaj blago razočaravajući dojam zbog svega što vidim je možda posljedica tmurnog vremena prvi dan pa se nakon par sati vraćam u stan umoran i odlučujem hladne glave pogledati sve ponovo.

***

Novi dan, nova nafaka

***

Probudio sam se konačno odmoran, vani sija sunce, ne može biti bolje. Danas moram ponovo na aerodrom dočekati prijatelja koji mi se pridružuje i pogledati šta nude rent-a-car agencije. Ulica u kojoj smo ostali je totalni raspad sistem jer se čitav kvart ruši iprave se nove zgrade. Za par godina ovo će sigurno biti tip top. Skopje je totalna smjesa naroda i nacija pa pored Makedonaca tu je mnogo Albanaca, Roma i drugih. Albanski se na ulicama čuje koliko i makedonski. Prosi se na svakom koraku i lokalni Romi su jako agresivni i ne odustaju. Ipak, kvart gdje se nalazimo je interesantan je odmah preko puta lokalni Romi se igraju nasred ulice dok auta piče i ništa ne mare, nego uživaju.

Idem istim busem kao i jučer i odmah po slijetanju bacamo se na posao. Broj rent-a-car agencija na aerodromu je impozantan pa ne znamo odakle krenuti. Vodimo se online preporukama i redovima koje vidimo. Tu prednjače Sixt i lokalna agencija koja se zove Sharr Express. Idemo do jedne i druge, Sharr nam daje bolju ponudu pa se ne mislimo dugo. Sigurno bi negdje dobili i jeftinije, ali na 16 info deskova nam se neda ići. Uostalom, ovo je lokalna agencija s uredima i na Kosovu i Albaniji pa kontam ako se nešto zajebe tu su negdje. 

Auto koje smo dobili zapravo nije auto nego više mini kombi sa 7 mjesta i već se mislim kako ću se s ovim čudom provlačiti po uličicama. Prva vožnja mi je bila i odličan uvid u žalosno stanje makedonskih cesta (cijelim putem), pogotovo kad ih kasnije budem poredio s daleko superiornijim cestama na Kosovu i Albaniji. Također, ubrzo sam otkrio da su lokalci ipak nešto agresivniji nego mi na cesti , čak i kad nije gužva. A mi smo upali u pravu gužvu, ali ipak stižemo do stana. Prva prepreka prijeđena. Na kraju ću se s tugom oprostiti od ovog auta-kombija u kojem smo proveli desetak dana.

I krećemo polako u šetnju. Moj prijatelj Mark, nakon što je vidio spomenike, zaključuje da je svaki stanovnik ovog grada sigurno dobio jedan spomenik jer je za nešto zaslužan. Ugodno vrijeme daje novi šmek ovim građevinama. Uglavnom se radi o lokalnim institucijama, muzejima i agencijama. Do njih se nalaze old school komunističke zgrade pa je centar Skopja spoj kiča i komunizma. Iako se sve novo, ne doprinosi pretjerano davanju modernog duga gradu, ali definitivno daje neki pečat. Kada razmislim, lako zaključujem da nisam bio u gradu koji liči na Skopje.

Veliki upitnik u glavi nam je ostavio ovaj spomenik/kip žene/djevojke koja skače u mutni Vardar odmah pored Kamenog mosta koji povezuje dvije strane grada.

I brzo stižemo do “ratnika na konju”, kako se spomenik zove, jer nazvati ga Aleksandar Veliki bi bilo previše. Spomenik je ogroman, moćan, ali neuredan. Opet okolo smeće, na trgu razvaljene ploče, dosta stvari je nezavršeno. Okolo se, naravno, nalazi još dosta velikih spomenika, ali da o njima pišem trebalo bi mi još pet blogova. I da, lavovi. Lavovi su na svakom koraku.

Mi prelazimo na drugu stranu Vardara prema sjeveru grada. Prelazimo Kameni most, koji, iako je okružen ogromnim spomenicima, i dalje je daleko ljepša građevina za vidjeti.

Ovdje vlada totalni drugi šmek. Ulazimo na skopsku čaršiju i primjećujemo da više ne čujemo makedonski nego albanski. Ovo su albanski kvartovi i Kameni most je doslovno, ali i simbolično, mjesto susreta dva Skopja. Skopska čaršija je daleko daleko veća i kompleksnija od sarajevske, ali Sarajevo je svoju čaršiju brendiralo, a Skopje je čaršiju stavilo u drugi plan. Malo stvari je ovdje podređeno turistima što nam daje uvid u običan život. Ipak, za razliku od sarajevske čaršije koja je živa i noću i danju, u skopskoj se noću to odnosi na svega par ulica. Zavrzlama od ulica vodi nas do ogromne pijace koja nas vodi dublje u svijet Skopja u kojem žive Albanci, a još dalje Romi, koji ovdje imaju svoju općinu na krajnjem sjeveru grada. Moram priznati da mi se skopska čaršija daleko više sviđa od sarajevske. Također mi postaje nejasno kako se Sarajevo promovira kao grad s najvažnijom očuvanom orijentalnom arhitekturom na Balkanu kada je Skopje grad s daleko više orijentalnog duha i na terenu i u zraku. Marketing je čudo.

Najvažniji, ako ne i jedini, biznisi ovdje su kafići, zlatare, pekare, šopovi za prodaju vjenčanica, mobi šopovi i fast food-ovi. Dosta dugo se šetamo čaršijom i odlučujemo ići dalje. Također, ovdje se može dosta jeftinije jesti u odnosu na dio grada oko Kamenog mosta.

Nakon ručka penjemo se na tvrđavu Kale. U pitanju je dosta veliki prostor odakle se pruža pogled na centralni dio Skopja, ali odatle možete vidjeti zapadne i istočne kvartove grada. Također, možete vidjeti i fenomenalne planine koje se nalaze oko Skopja.

I tvrđava je blago razočarenje jer je dosta zapuštena i zatrpana je smećem pa me je to podsjetilo na stanje sarajevske Bijele tabije. Obje lokacije vrhunske, ali izgleda da ne postoje u glavama lokalne vlastele.

Noću to sve izgleda bolje jer je osvijetljeno. A Skopje je generalno osvjetljeno, sve ove nove zgrade blješte.

Još jedan proizvod projekta Skopje 2014 je i Porta Makedonija. Mjesto žestokih protesta prije par godina, porta je bila zasuta bojama. Mislim da je bila ljepša obojana. Naravno, tu se ne prekida niz spomenika nego s obje strane porte stoje drugi ogromni spomenici. Već sam se na njih navikao pa i više ne primjećujem nove na koje nailazim niti ih slikam.

Današnju šetnju Skopjem nastavljamo ulicom koja se zove Makedonija. U pitanju je klasična šoping ulica s kafićima i mini šopovima, a par spomenika je i ovdje dobilo svoje mjesto. Neki od njih su i simpatični.

Na kraju ulice nalazi se nekadašnja centralna željeznička stanica. I ona je uništena u ogromnom potresu koji je ostavio kolektivnu traumu stanovnicima grada. Danas je dio stanice u službi muzeja, a današnja stanica se nalazi kilometar istočno, odmah pored mjesta na kojem smo odsjeli. Zato smo odlučili posjetiti i tu novu stanicu jer izvana izgleda dosta interesantano, nekako je izdignuta i nalazi se na ogromnim stubovima, a ispod se nalaze ulice.

Unutra je stanica bezveze pa se odlučujemo napraviti par fotkica vani s čime završamo turu po Skopju za danas.

Nakon skoro dva dana teško mi je sumirati utiske jer su mi spomenici onemogućavali da jasno doživim grad. Odlučio sam Skopju dati drugu priliku. Sutra ćemo obići okolinu nakon čega idemo na Kosovo. Ja ću nakon Kosova i Albanije provesti još koji dan u Makedoniji, a jedan će biti samo za Skopje.

***

Kanjon Matka i skopski akvadukt

***

Danas idemo na Kosovo. Međutim, prije nego odemo odlučili smo posjetiti kanjon Matka i skopski akvadukt. Obje atrakcije su izvan grada, ali su dosta blizu. 

Put prema Matki vodi nas kroz zapadne kvartove Skopja. Ovo što vidim daleko više mi se sviđa od kičastog centra: lijepe i široke ulice, parkovi, sve je čisto i uredno. Nakon što prijeđemo most na Vardaru, polako nestaje gradska atmosfera iako se i dalje vozimo kroz naselje pa zaključujemo da smo na samom rubu grada.

I u Makedoniji, baš kao u Bosni, lokalci vole obilježavati teritorij zastavama. Lako zaključujemo da prolazimo kroz albanska sela, sve do kanjona. Dolazimo rano pa uspijevamo naći parking koji ovdje funkcionira na pravilu ko prvi njegovo je. Pošto nemamo puno vremena dosta brzo prolazimo kanjonom. Jako je lijepo je odlično je da je ovakva lokacija tako blizu grada. Vidi se da se ovdje nudi dosta stvari, možete iznajmiti čamce, ili da vas neko vozi, možete na lagani hiking ili samo uživati u prirodi. Što dublje idete prema kanjonu sve je ljepše pa zaključujem da je šteta što nemam više vremena. Matka zahtjeva cijeli dan pa ću ovdje doći drugi put. 

Nakon par sati i brzinskog espressa, nastavljamo put dalje. Za danas nam je ostao skopski akvadaukt. Preporučen od svih internet stranica, i mi smo odlučili vidjeti kako sve izgleda. Put nas vodi kroz jednu usku uličicu bez oznaka za akvadukt, ali ubrzo stižemo na lokaciju. Ovo izgleda impresivno, a bilo bi još bolje da je uređeno. Nešto razmišljam, zašto nisu silne pare uložili u obnovu tvrđave i akvadukta umjesto na lude spomenike, ali eto, valjda će i ovo doći na red.

S akvadutkom naš dio puta u Makedoniji završava. Idemo na Kosovo i Albaniju nakon čega Mark ide kući, a ja nastavljam put kroz Makedoniju nakon Albanije.

***

Ohrid

***

I konačno da vidim taj Ohrid! Bio sam posebno sretan da ovdje dođem jer tu žive bliski rođaci kojima sam obećao da ću doći. Put do Ohrida vodi me iz Albanije koju sam posjetio nakon Kosova. Ulaskom u Makedoniju ceste ponovno postaju užasne, sve do Ohrida. Ali vidim da su okolo mašine tako da će to biti ok.

Ohrid me nevjerojatno podsjeća na Split. Ne znam zašto. Grad je pun turista, jako je toplo i atmosfera je morska. Zaboravio sam da sam u zemlji koja nema more. Šetkam se uskim uličicama prema tvrđavi. Totalno sam zaboravio da je za par dana pravoslavni Uskrs pa valjda je zbog toga ovoliki broj ljudi ovdje.

Naravno, Ohrid je daleko interesantniji turistima nego Skopje mada ja uvijek preferiram veće gradove jer mi buka i haos odgovaraju. Ohridsko jezero je prelijepo, a crkve okolo se odlično uklapaju u ovu lijepu atmosferu.

Malena crkva naziva sveti Jovan Kaneo ostavlja najveći dojam s razlogom. Nalazi se na stijeni odmah uz jezero okružena lijepom šumom. Zbog ovog pogleda turisti dolaze u Ohrid.

Nastavljam dalje prema crkvi svetog Klimenta i onda prema Samuelovoj tvrđavi koja je ovdje ipak sređena. Za razliku od Skopja, sve ove lokacije se naplaćuju, mada sitno.

I još jedna stvar koja se nalazi u okolini Ohrida: vulkan. Ili barem vulkan koji je nekada bio aktivan. Naime, u selu Kosel, u kojem žive moji rođaci i gdje sam boravio (7 km od Ohrida), nalazi se nešto za što se vjeruje da je bio živi vulkan. Nevjerojatan miris/smrad širi se selom, a svi znamo kako “mirišu” kuhana jaja koja stoje dugo i to sve zbog sumpor-dioksida koji uništava metalne predmete i električne strojeve. Za Duvalo se veže niz legendi, a mnogi vjeruju da ovaj vulkančić pomaže kod raznih tegoba. Ja nisam probao, ali sam zapamtio miris zbog kojeg će mi odsad kuhana jaja biti manje draga.

***

Biciklom na Vodno

***

Nakon dva dana pozdravio sam se s Ohridom i uputio se prema Skopju gdje ću svoju balkansku avanturu završiti. A tu sam je i počeo. 

Od Ohrida do Skopja se vozim malo manje od tri sata lošom cestom koja se polako pretvara u autoput. Na ulazu u Skopje dočekuje me ogromna kiša koja je stala čim sam stigao do stana koji se nalazi na malim brdašcima koja vode prema planini Vodno, odmah pored Skopja. Danas se odlučujem rentati biciklo kako bih vidio i osjetio više od Skopja, a sutra ujutro ću s istim bajkom na Vodno. To je bila ideja. Međutim, kako idem prema centru tako sve više puše vjetar i donosi kišu. U blizini porte Makedonija ulovila me je oluja pa sam zaglavio ispod nekog drveta. Ovaj grad baš ne želi da ga volim, pomislih. 

Dosadilo mi je čekati pa trčim u prvi kafić. Radije ću popiti pivo dok kiša ne stane. Nakon 15 minuta kao da kiša nikada nije padala pa konačno stižem u bike shop. Totalno sam zaboravio da je sutra Uskrs pa je pitanje rade li. Ispostavilo  se da je sve ok pa dobivam neki bike za 900 denara, tj. 15 eura.

Danas idem na bike turu po gradu. U gradu je dosta staza, ali vidi se da se kultura bajkanja polako razvija jer su auta bezobzirno parkirana na bike stazi. Prvo idem prema zapadu grada gdje se nalaze ugodni gradski kvartovi.

Onda se okrećem i idem nazad drugim bulevarom pored dvorane Boris Trajkovski i stadiona “Toše Proeski” i pomišljam kako bi ovi kvartovi bili skroz ok za život.

Dalje nastavljam prema istočnim kvartovima gdje me dočekuju četiri ogromne stambene zgrade koje su nedavno izgrađene. Mislim da su u pitanju najviše stambene zgrade na Balkanu.

Međutim, odmah pored lagano se kreću konjska kola glavnim bulevarom pa uz silne nove nebodere scena izgleda interesantno. Ruralno i urbano ovdje su izgleda dva oka iste glave.

Spuštam se do Vardara i pored romskih naselja ubrzo dolazim do centra. Nakon 23 kilometra vidim da mi je dosta i nastavljam sutra na Vodno.

***

Ideja je bila ustati rano (u 7), popet se na Vodno biciklom (13 kilometara), vratiti bike, vratiti auto i kući. Međutim, probudio sam se iza 8 i krenuo prema Vodnu u polu-budnom stanju iza pola 9. 13 kilometara uzbrdo, u ovakvim uvjetima, mi je ipak previše i nemam motivacije za punu vožnju. Nakon 6 kilometara stižem do žičare koja se još nije otvorila (u 10 se otvara) pa se mislim nastaviti biciklom još 7 km do vrha. Međutim, odlučujem se razmišljati racionalno i sačekati 20ak minuta. Vožnja žičarom košta sve 100 denara (2 eura), a imate i bus koji vas vodi iz grada do početne stanice. Na vrh Vodna stižemo na 7 minuta. Odozgo imate pogled na cijelo Skopje. Obucite se, jer ste na planini. 

Nakon sat vremena zaključujem da sam vidio sve što sam trebao pa idem nazad jer auto moram vratiti do  14.00 h, a skoro je podne. Silazim brzinski niz Vodno kroz fancy kvartove (ovo je očito dio gdje živi elita), pakujem se i idem na aerodrom. Na naplatnim kućicama jako blizu aerodroma pravim gaf i mašim izlaz pa me navigacija vodi 16 km naprijed. Mooolim?! Nemam vremena! Nakon 6 km stižem do drugih naplatnih kućica i pitam za alternativu. Alternativa je okreni se ovdje ilegalno i vrati se nazad. Zahvaljujem se ljubaznom momku jer mislim da van Balkana teško da mi ko to dozvolio.

Ipak stižem knap i šaljem pozdrave Skopju iz zraka.

***

KRAJ

***