Kosovo: država, to (ni)sam ja

***

Kosovo je za mene bilo ono što sam vidio u medijima: most na Ibru, ružna Priština, srpske enklave, tenkovi pored znaka “Priština” i faktički ništa više. Ne znam da li sam ikada čuo o Kosovu nešto pozitivno. E, da, jesam: Goran Milić je imao niz emisija koje su Kosovo predstavile u drugačijem svjetlu. Mislim da je to čak bio i glavni motiv da se pozanimam za Kosovo.

Kroz prethodnih par godina upoznah puno ljudi s Kosova i svi su bili, tako da kažem, normalni. Suludo je kako nekada nismo svjesni vlastitih predrasuda.

Na ovom putovanju mi je bilo jako bitno vidjeti i čuti i Srbe i Albance, ne zbog ratova i političkih igrica, nego jer su i jedni i drugi – Kosovo. Država ili ne, kako kome. Nakon Makedonije dočekala me nova valuta, nova zastava (bolje rečeno, nove zastave), druge uniforme i druga atmosfera koja mi jasno dala do znanja da sam na drugom terenu. U posjeti srpskim dijelovima Kosova (sjeverni dio Mitrovice i Gračanica pored Prištine) ipak sam  osjetio da sam manje na Kosovu, a uglavnom u Srbiji.

Na Kosovu je sve tako blizu pa je od mjesta do mjesta lagano doći. Zato volan u ruke i raspalite.

jbnb

Tura s lokacijama koje sam posjetio: Skopje, Matka, skopski akvadukt, Priština, Kosovska Mitrovica, Gračanica, Prizren, Drač, Berat, Gjirokaster, Tirana i okolina, Ohrid i nazad u Skopje i Vodno. 1500 kilometara,  10 dana.

*** 

Ćao Makedonijo, zdravo Kosovo

***

Nakon što smo vidjeli i svoju posljednju atrakciju u Sjevernoj Makedoniji u ovom dijelu puta, zaputili smo se prema Kosovu. Do kosovsko-makedonske granice  vodi nas nekakva bezvezna magistrala od Skopja okružena klasičnim balkanskim brdima. Za razliku od okoline Skopja koje je dosta suha (kao na nekom prijelazu klima), put prema Kosovu vraća nas u zelenilo. Skopje je jako blizu granice pa dolazimo na granicu nakon kratke vožnje.

Za razliku od makedonskih graničara, koji su pitali kud ću, gdje su mi dokumenti, gledali me u oči pa u dokumente, pa opet u oči i dokumente, kosovski graničari  su pitali kud ću i uputili dobrodošlicu na engleskom i onda se obratili na ovom našem jeziku kada su vidjeli dokumente. Nakon 2 minute ulazimo u Kosovo.

Već primjećujemo par razlika u odnosu na Makedoniju: ceste više nisu loše, benzinske pumpe su nove, kuće su nove, a kako se približavamo Prištini sve je više ogromnih trgovina i šoping centara, sve jedan do drugoga, a sela je sve više i više,  faktički neprekidno do Prištine. Kroz dramatični pejzaž pravi se novi autoput, a kako se približavamo našoj prvoj destinaciji na Kosovu krajolik se brzo mijenja pa zelena brda i planine puna šume se pretvaraju u niz laganih brda s  obrađenim poljima i pokojim drvetom.

Magistrala se pretvara u autoput pa u brzu cestu koja ovdje ima totalno drugu funkciju: naime, krajnja desna traka se koristi za promet u oba pravca i to uglavnom traktora, mini kamiona, motora i bicikala. Zato treba posebno obratiti pažnju jer veoma lako se ispred vas mogu naći traktori. Zaključujem brzo da je autocesta i brza cesta napravljena “zbrda-zdola” i to direktno kroz naselja, ne obraćajući pretjeranu pažnju za potrebe lokalnog seoskog stanovništva, koje je, naravno, počelo koristiti brzu cestu u druge svrhe. Sigurno su zbog toga i ograničenja niska pa jedva ponegdje smijete voziti više od 70km/h iako je cilj ovih cesta da vas dovede do destinacije čim prije. Primijetit ćemo u narednim danima bezbroj patrola koje imaju radare u rukama i nema pregovora, plati odmah ili plati u roku par dana.

Uskoro stižemo pred Prištinu koju vidimo na obzoru i upadamo u neviđenu gužvu na cesti. Odlične kosovske ceste ovdje na trenutak postaju prošlost pa se vozimo cestom punom kratera i odmah uočavam fleksibilnost u primjeni pravila vožnje pa se brzo prilagođavam i koristim svaki prostor. Iako je velika gužva, ne vidim nikakvu nervozu i svako propušta svakoga, nema divljanja i polako se svi kreću iako svi maksimalno sijeku drugima trake gdje god stignu.  U cijeloj toj frci navigacija je poludjela pa smo završili na nekom brdu punom novih nedovršenih zgrada pa se uspijevamo vratiti na ogromni bulevar kojim se spuštamo prema centru Prištine gdje nam se nalazi stan. Ispostavlja se da nam je stan u jednosmjernoj ulici punoj kafića i automobila i izgleda da smo upali usred špice. Auta ispred mene, auta iza mene, ali i dalje, niko se ne nervira. Uspijevamo doći do vlasnika stana koji nam rješava parking mjesto koje mu je neko zauzeo. Ovdje primjećujem još jednu odličnu stvar, a to je sljedeće: pošto je u pitanju centar grada bez slobodnog parkinga, ljudi love svako slobodno mjesto makar bilo označeno kao privatni parking. Međutim, ostavljaju svoj broj na staklu i kada pravi vlasnici parkinga dođu, jednostavno nazovu broj i tu su za par minuta jer svakako svi sjede uokolo i piju kavu. Tako je bilo i s našim parkingom i svi su se lijepo pozdravili bez drame, a mi smo dobili svoje mjesto. 

Ne čekamo dugo i odmah se bacamo na istraživanje, ali za početak ćemo sjesti u jedan od kafića da upijemo malo lokalne atmosfere. Dobivam odličnu vibru od grada i nakon par sati istraživanja uviđam koliko je osvježenje Priština nakon grada-spomenika Skopja. Totalna čil atmosfera i centar grada izgleda tako cool. I moj suputnik Mark zaključuje isto. Osim toga, ljudi su super ljubazni i vidi se da ovdje nema puno turista pa dobivamo par pogleda. Također, skoro svi govore engleski i puno je mladih.

DSC02516

Za početak se šetamo jednom od glavnih ulica koja nas vodi prema glavnoj atrakciji, a to je “Newborn”. Široke ulice, novi pločnici, novi gradski autobusi, svježe fasade na commie zgradama: grad, iako estetski možda ne najljepši, me podsjeća na napucanu verziju Zenice ili Tuzle. Priština, ipak, na terenu izgleda daleko ugodnije nego Priština na fotkama i baš uživam šetajući ovom mini budućom metropolom.

DSC02521

Brzo stižemo do glavne atrakcije na koju su penju djeca i ljudi pucaju selfije. “Spomenik” novorođenoj državi totalno dominira ovdje.  Svako malo slova se boje pa su tu nekada zastave zemalja koje su priznale Kosovo, a nekada razni cvjetovi, pejzaži i slično. Priština, u cjelini, nema velikih turističkih atrakcija, ali grad je totalno ugodan i uživamo šetajući se ulicama koje su očigledno nedavno sređene. Sve ovdje izgleda novo, a u narednim danima, vozeći se Kosovom, otkrit ćemo da se gradi na svakom koraku, kao da do jučer tu ništa nije bilo.

DSC02528DSC02533

Sada odlazimo na glavnu šetnicu koja je, do prije par godina, bila veliki bulevar zakrčen vozilima. Sada su tu fancy butici, kafići i restorani. I bezbroj albanskih zastava. Pitam se, kako će onih ostalih pet etničkih skupina/zvjezdica za zastave Kosova, razviti osjećaj pripadnosti novoj državi, kada ih na svakom koraku dočekuju albanske zastave. Naravno, razumijem, lokalci su uglavnom Albanci, ali ipak je ovo druga država. Osim albanskih, tu je bezbroj zastava SAD-a, Švicarske i EU. Jako je malo zastava Kosova, što nas iznenađuje. Sutradan, kao da me je neko čuo, sve albanske zastave nestaju s glavnog bulevara. Kako, zašto – ne znam.

DSC02595

 

Priština je kompaktna, nabijena i dalje relativno malena, ali nakon uvida u novogradnju, siguran sam da će veoma skoro ovo biti pristojno veliki grad. Gradi se na sve strane! Jedna od novijih građevina je katedrala sv. Majke Tereze.

Pošto smo u Prištini bili dan prije katoličkog Uskrsa, u katedrali nas je dočekao nemalen broj raznih vojnika koji su očito na mirovnim misijama na Kosovu. Generalno, dok smo bili na Kosovu, vidjeli smo mnogo vojnika i vojnih vozila, posebno na putu prema sjeveru Kosova.

DSC02550

Odmah preko puta dolazimo do građevine koja je često opisivana kao jedna od najružnijih na svijetu: nacionalna biblioteka. Ne znam koje kriterije su koristili pri ocjenjivanju “ružnoće” i “ljepote”, ali biblioteka je impozantna i izgleda kao da je bačena iz svemira među stambene blokove. 

 

DSC02562

Odmah do biblioteke sumorno izgleda crkva Hrista Spasa koja stoji nedovršeno već više od dvadeset godina. Postoji bezbroj sporova i nedostatak dokumentacije oko crkve, ali vlasti su odlučile da crkvu ne ruše jer bi im to zasigurno donijelo negativan PR. Tako crkva stoji, a pitanje je dokad. 

DSC02553DSC02579

Šetamo se i dalje glavnim bulevarom sve do jedne ogromne zgrade koja je sigurno mjesto domaćih institucija. I tu dominiraju zastave SAD-a i EU, ali sada i simboli NATO-a. Mislim da na Balkanu ne postoji stanovništvo koje je više pro-zapadno.

Prelaskom na drugu stranu upadamo u labirint uskih uličica i mahala, sušta suprotnost širokim ulicama s druge strane koji podjećaju na bilo koji drugi europski grad. Priština je u cjelini spoj komunističke arhitekture, a neki dijelovi me jako podsjećaju na gradove koje sam vidio u Turskoj, a ogroman dio Prištine je moderan, pun stakla i šetnica, tako da je Priština neki prijelaz između Europe, Turske i bivše Jugoslavije. Sve je to, naravno, nabijeno bez nekog vidljivog reda, ogromne zgrade do malih kućica, novo i staro jednog pored drugog, ali grad je ipak jako uredan. Neke od ulica podsjećaju me na Mostar i na njegove silne kafiće.

DSC02604DSC02611DSC02616DSC02643DSC02660

Pravimo krug i završavamo na velikom bulevaru koji vodi prema Mitrovici i Prizrenu i brojimo preko dvadeset novih, velikih zgrada samo u krugu u kojem stojimo. Mislim da nikada nisam bio u gradu u kojem se ovoliko gradi. Za kohga je sve ovo? Možda dijasporu? Šoping centri na svakom koraku, kilometrima, jedan do drugoga? Zasigurno da je standard porastao. Tu su američki i europski brendovi, ne vjerujem da bi bili ovdje ako bi osjećali nestabilnost ili da lokalno stanovništvo to ne može priuštiti.

DSC02673

 

DSC02675

DSC02933

DSC02931

DSC02949

Današnji dan završavamo posjetom lokalnim trgovinama gdje primjećujemo simpatičan detalj: pored svakog proizvoda nalazi se zastava zemlje proizvođača. Dizanje svijesti o lokalnim proizvodima ili nešto drugo? Ne znam. Na policama dominiraju proizvodi iz Njemačke, Srbije i Turske. Tek par proizvoda je iz BiH.

20190420_220056

***

Kosovska Mitrovica: dva grada

***

Kosovska Mitrovica je došla naknadno na listu destinacija za posjetiti jer sam mislio da nećemo imati vremena, a i  preporuke da ovaj dio Kosova ne treba posjetiti su me malo zbunile. Ipak sam odlučio da ne obraćam posebnu pažnju na te preporuke i sjeli smo u auto i nakon manje od sat vremena bili smo u gradu.

Ovdje ipak vlada drugačija atmosfera: auto smo, zbog lude navigacije, ostavili baš  pored mosta gdje smo popričali s lokalnim policajcem u kosovskoj uniformi. Zapravo, mi smo bili u sjevernom dijelu Mitrovice gdje žive uglavnom Srbi, ali smo sreli nekoliko policajaca s kosovskim oznakama pa kontam da se oni ipak kreću na obje strane. Rekli su nam da auto možemo tu ostaviti, ali da ne garantuje sigurnost, šta god to značilo. U povratku smo vidjeli, odmah pored nas, razbijena stakla na autu s kosovskim tablicama. 

I ovdje vlada rat simbolima pa se oko nas nalaze srpske i ruske zastave, spomenici srpskim borcima i dosta bijedni soliteri išarani u crveno-plavo-bijele boje. S druge strane druga priča, albanski borci, albanske zastave, a između njih zastava EU s tablom da su upravo oni financirali obnovu mosta.

Čuveni most na Ibru, koji se u medijima mitski predstavlja, mjesto je gdje su počele skoro sve kosovske nedaće u zadnjih 20 godina. Naprijed je južni dio Mitrovice, u kojem žive uglavnom Albanci. Iza leđa je sjeverni dio Mitrovice, gdje žive uglavnom Srbi, mada smo vožnjom ovim dijelom prolazili kroz neke albanske kvartove. Iako je zamišljen kao simbolično mjesto susreta dvije zajednice, most djeluje sumorno jer za našeg boravka skoro niko nije prešao most. S obje strane mosta su vozila mirovnih ili kojih već snaga, Talijani i čini mi se Francuzi. Iako je mirno, moram priznati da se u meni stvarao osjećaj koji bih nazvao “mirno prije oluje”. Nadam se da je to samo u mojoj glavi. Ovdje su nemiri znali izbiti bez ikakvog reda, a ovi mirovanjaci su izgleda na to spremni. Atmosfera me ovdje ponovno vratila na rat i jako me podsjetila na to kako sam se osjećao dok sam hodao glavnim gradom Gorskog Karabaha, Stepanakertom, prije dvije godine. 

DSC02680DSC02686

DSC02733

Za početak idemo u južni dio Mitrovice, i baš kao i dosad, ovdje je sve novo, vrhunski kafići, međunarodni brendovi, nove ulice i nove zgrade. Kao i na sjeveru grada, i ovdje bi trebalo obratiti pažnju na neke stvari: nakon što sam dobio nekoliko oštrih pogleda dok sam razgovarao na telefon (na našem jeziku), shvatio sam da sam i dalje na osjetljivom terenu. Želim vjerovati da su oni koji su mi uputili poglede samo pomislili “Odakle li je ovaj turist”, a ne “Je li se neki Slaven/moždaSrbin usudio doći na “našu stranu”. Ipak, ovaj dio grada zaista izgleda ok i moderno pa pokušavam te neke negativne vibre podjela u zraku zanemariti.

DSC02700DSC02709DSC02712DSC02716DSC02728

DSC02698

Nakon šetnje idemo u sjeverni dio grada gdje veoma jasno shvaćamo da je ovo grad s dva paralelna svijeta. Ne govorim više o simbolima i ljudima, nego o stanju zgrada i ulica i atmosferi koja me vratila u neka prošla vremena. Za razliku od juga grada, sjever je vidno i jasno siromašniji, materijali na šetnici su lošiji, zgrade su u lošem stanju i kafići su totalno provincijski. Ulaže li srpska država išta ovdje? Je li ovo “srce Srbije”? I moj suputnik je veoma jasno “pogođen” ovim naglim ulaskom u svijet koji izgleda daleko skromije. Jesu li ljudi ovdje šikanirani jer nisu Albanci pa zato sve tako izgleda? Ili ih niko ne benda? Pokušavam odgonetnuti zašto. Ovaj dio grada podsjetio me na Višegrad, Donji Vakuf ili bilo koji drugi skromniji grad u Bosni.

DSC02693

DSC02743DSC02744DSC02746DSC02749DSC02754

Međutim, da ne bude sve tako sivo, u ovom dijelu grada se prosječnom gostu nudi više kada su u pitanju atrakcije. Prva je svakako crkva svetog Dimitrija

Odavde se pruža pogled na cijelu Mitrovicu.

DSC02762DSC02785

DSC02806

Odmah iznad nalazi se spomenik rudarima. Djeluje moćno i dominira iz podnožja.

DSC02805

Nakon nekoliko sati u Mitrovici završavamo u ćevabdžinici “Sejda”, gdje jedemo ćevape koji konačno liče na sarajevske jer na svim ostalim mjestima bili su bezveze. Totalno smo zaboravili da je valuta ovdje dinar, a ne euro, ali ovdje idu i euri i dinari pa odlazimo neosramoćeni. Na redu je Gračanica dok pokušavam sumirati utiske iz Mitrovice koja mi je stvorila nekoliko upitnika u glavi.

***

Gračanica, ona kosovska

***

Koliko ima Gračanica na području bivše države, zaista ne znam. Ova kosovska nalazi se odmah pored Prištine i danas je zasebna općina u kojoj žive Srbi. Vozimo se nazad pored Prištine prema Gračanici i prolazimo kilometrima kraj novih šoping centara širokom avenijom pored koje se nalaze novi stambeni blokovi i vrhunske kuće.

Dok smo skrenuli prema Gračanici, upali smo u drugi, skromniji, svijet, i bez gledanja u putokaze shvatili smo da smo u srpskom dijelu. Mnogo kuća i mnogo zemlje ovdje je na prodaju, a one koje nisu su skromne, cesta je uska, a okolo se nalazi nekoliko seoskih trgovina. Sada me još više zanima zašto Srbi ovdje žive tako vidno siromašnije, jedva par stotina metara od blještavila novih trgovina i zgrada u koje se sliježe albanski i međunarodni novac. Zaključio sam da je kontakt Albanaca i Srba ovdje minimalan i da srpsko stanovništvo koje tu živi nije u dodiru s ovim novčanim tokovima. Izolacija, samo-izolacija ili su lokalni Srbi zaista degradirani od strane većine, to sve mi se mota po glavi i pokušavam dobiti logičan odgovor.

Sliku popravlja prelijepi manastir u Gračanici koji je na UNESCO-ovoj listi zaštićenih spomenika. Širom Kosova se nalazi veliki broj manastira, a ovaj je jedan od najreprezentativnijih primjeraka. Manastir je pod konstantnom pažnjom kosovske policije koja se nalazi ispred manastira.

Sama Gračanica je  tek malo veće selo koje je podjednako bitno i Srbima i Albancima: Srbima jer imaju mjesto u okolini Prištine u kojemu su većina i gdje se nalazi velika svetinja, a Albancima jer kroz Gračanicu prolazi jedna od glavnih prometnica prema glavnom gradu. Shvaćamo brzo da smo ovdje vidjeli sve što smo trebali pa krećemo nazad prema Prištini u kojoj ćemo prespavati i onda se uputiti prema jednom od ljepših gradova na Kosovu: Prizrenu.

DSC02826DSC02829DSC02847DSC02852DSC02854DSC02862

***

Prizren: otvoreni muzej

***

Pozdravljamo se s Prištinom puni pozitvnih dojmova i dobrom energijom koju smo dobili od ovog grada. Nastavljamo prema Prizrenu, drugom po veličini gradu na Kosovu, mjestu koji svaka od većih etničkih skupina na Kosovu ima svoje svetinje, objekte i povijest.

Do Prizrena stižemo vrhunskim autoputem koji se i dalje ne naplaćuje. Prizren baš i nije malen grad i vidi se da je dosta toga u izgradnji. I ovdje se 2+2 cestama pristupa drugačije pa je desna traka parking i tek onda traka za vožnju. Nakon par dana shvaćam da nemapotrebe voziti desnom trakom jer prije ili kasnije morate se prestrojavati zbog parkiranih automobila i traktora te štandova na kojima se nešto prodaje.

Prepoznajemo da stižemo do centra jer ulice postaju uže, kafići su sa svih strana, a kuće postaju starije i broj džamija raste. Uskoro upadamo u prometni krkljanac pa pokušavam pronaći parking za ovo veliko auto s kojim se jedva provlačim. Na kraju uspijevamo naći mjesto i progovoriti koju sa starijim čikom koji se odmah požalio kako više niko od mlađih ne govori sprsko-hrvatski. Dok smo bili u Prizrenu sreli smo više starijih gospona s kojima sam mogao razgovarati na našem.  

Prizren je presladak grad, pun turista i odmah u startu me podsjeća na Sarajevo: rijeka, mostovi, džamije, utvrda iznad grada, crkve, kao mini verzija Sarajeva. Ipak, Prizren djeluje daleko tradicionalnije nego Priština, ili Sarajevo, i po kafićima uglavnom vidimo muškarce kako ispijaju kavu ili čaj. Također, u gradu se održava nekakav festival turskog folklora pa čujemo turski jezik svako malo.

DSC02954DSC02958DSC02967

Vidim da se saborni hram svetog Đorđa uređuje okolo pa uđoh da popričam malo, međutim nešto nisu bili raspoloženi pa mi je dato do znanja idem dalje. I ovdje se ispred nalazi policija pa mi se čini da će ovdje još biti posla.

Grad je pun turista i jako je živo i lijepo. Šteta što ne možemo ostati duže.

DSC02980DSC02982DSC02997

Par metara dalje nalazi se Sinan-pašina džamija, a odmah pored se održava festival folklora gdje nastupaju djeca i mladi i vidim da svi uživaju.

DSC02998DSC03001DSC03004DSC03005DSC03011

Naravno, odlučili smo se popeti na prizrensku tvrđavu za koju Albanci i Srbi imaju drukčije nazive i tumačenja kako je nastala pa ću je nazvati samo tvrđavom. S vrha vidite cijeli grad kojim dominiraju minareti i crkveni tornjevi te bezbroj nabijenih crvenih krovova. Sarajevo.

DSC03024

Nažalost, ovim dijelom se i dalje vide posljedica nemira iz 2004. godine kada su srpske kuće i crkve spaljene. Neke od njih su i dalje opasane žicom te ih štiti policija, ali kuće su uglavnom obnovljene. Također, i crkve se obnavljaju pa se nadam da sve ide u dobro smjeru za ljude koji ovaj grad zovu svojom kućom.

DSC03025DSC03038DSC03047DSC03065DSC03077

Idemo brzo nazad jednom od uskih uličica i završavamo našu kosovsku etapu ručkom nakon čega idemo prema Albaniji.

DSC03084

***

Kosovo je bilo ugodno iznenađenje. Nisam znao šta me očekuje, ali sam išao otvorenog uma i srca. Simboli brzog, pa čak i divljeg razvoja, svuda su okolo: gradi se na sve strane. Sve je novo, sve sija, sve daje dojam bogatstva. Da li je to samo dijaspora ili nešto drugo, to sigurno znaju bolje lokalci. To je posebno vidljivo oko Prištine, ali cijelo Kosovo kao da je na steroidima i nadam se da idu u dobrom pravcu.

S druge strane, srpski dijelovi kao da su stali u vremenu i pokazaju dva paralelna svijeta življenja ovdje. Iako je sve ok, mislim da tu i dalje ima dosta posla oko izmirenja ljudi koji tu žive. To je posebno vidljivo u Mitrovici.

Oduševili su me autoputevi, ali brze ceste su ipak izazov jer imaju više svrha. Ljudi su ljubazni i mislim da Kosovo vrijedi posjetiti u skorije vrijeme još barem jedanput.

KRAJ

***

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s