* * *
Na zidu, iznad mog kreveta, od 2002. godine nalaze se dvije velike mape: jedna je mapa Europe, a druga je mapa svijeta. Tako bih ja, i tada, a i sada, bez ikakvog razloga počeo blejati u mapu i tražiti nepoznata mjesta, posebno u državama o kojima u našim medijima nikada ništa nismo čuli. Zašto me ta, na oko, nedokučiva mjesta i krajolici, više privlače od, recimo, Londona ili Pariza, zaista ne znam. Kako sam putujući počeo polako otkrivati ta mjesta, pomislio sam da će mi u nekom trenutku dosaditi i da ću poželjeti otići negdje gdje su okolnosti lakše, jednostavnije i gdje ću kao turist/putnik biti samo jedan od bezbroj gostiju. Međutim, nije tako.
Kako su se prilike na terenu mijenjale (države su se sastavljale, rastavljale itd.) ja bih tako na tu mapu nadodavao, pišući rukom, nove podatke. Međutim, jedna država je uz sve silne promjene ostajala ista. Čak i kada sam konačno počeo otkrivati europski Istok i maloazijski prostor, Moldavija je ostajala nepopunjena rupa, stješnjena između dvije veće i pristupačnije zemlje. Nakon više godina planiranja i dvije godine odgađanja, konačno sam posjetio i ovu zemlju.
Teško da će vam sada, i vjerojatno u bliskoj budućnosti, neka od tour agencija ponuditi turističku turu u ovu zemlju. Jednostavno, Moldavija nije turistička zemlja. Veoma interesantna povijest, granična pozicija između Istoka i Zapada te stalna previranja oko identiteta države i njezinih građana nisu vidljivi na terenu za običnog turistu kojeg zanima neki fascinantni spomenik, stara građevina ili krajolik. Moldavija malo toga ima u klasičnim turističkom smislu. Međutim, ukoliko vas zanima povijest ovog prostora ili imate afinitet prema geopolitici barem malo, Moldavija će vam biti super interesantna destincija. Također, naletjet ćete na svega par turista, čak i u ljetnoj sezoni. Možda upravo zbog toga trebate staviti Moldaviju na svoju listu zemalja za posjetiti.
U ovom dijelu možete pročitati o Kišinjevu i Gagauziji, jednoj malenoj autonomnoj regiji koja se nalazi unutar Moldavije. Transnjistrija, i dio o Ukrajini, zaslužuje poseban blog. Dojmovi su subjektivni pa imajte to u vidu.
* * *
Moldavija, blizu, a daleko
Sa svojim prijateljem i saputnikom iz Čilea, s kojim sam već obišao Kavkaz i zagrebao u Rumunjsku, sam imao dogovor da neke od “neobičnijih” zemalja možemo posjetiti samo zajedno. Zbog posla smo tako Moldaviju odgađali dvije godine jer nisam mogao ja ili on ili obojica u tim nekim terminima koje smo stavljali na kalendar. Konačno smo se uspjeli uganjati i dogovorili da idemo krajem sedmog mjeseca.
Ideja je sljedeća: doći ću dan ranije, obići Kišinjev, otići sutradan na aerodrom pokupiti svog prijatelja, onda zajedno rentamo auto, obilazimo Kišinjev još malo pa ćemo u Transnjistriju pa Ukrajinu i nazad u Moldaviju. Cilj je doći do Harkiva na krajnjem istoku Ukrajine. Međutim, kako to inače biva, planovi su jedno, a stvarnost drugo tako da smo promijenili plan. On nije imao dobre konekcije, neki letovi su bili prebukirani i otkazani pa sam solo proveo dan duže u Kišinjevu, onda smo rentali auto i pravo u Transnjistriju, Odatle smo posjetili Gagauziju (autonomnu pokrajinu u Moldaviju) i zatim se zaputili prema Odesi u Ukrajini. Nakon što smo vidjeli u kakvom stanju su ceste u Moldaviji i Ukrajini (pogotovo Moldaviji) i da nas je put ispcrpljivao, jednostavno smo odlučili skoncentrirati se na jug u zapad Ukrajine umjesto na istok. Sve drugo bi bilo ne putovanje nego mučenje. Također, neke destinacije usput, na primjer Odesa, zaslužile su više od dana pa smo se vodili samo našim osjećajem za mjesta koja smo posjećivali, tj. vrijedi li ostati duže ili ne.
Moldavija je blizu, da. I ispostavilo se, jeftina za moj obični balkanski džep. Međutim, doći do Moldavije nije ni lako, a ni jeftino. Letovi i konekcije su ograničene, voziti odavde do Moldavije, s mojim punoljetnim automobilom je preskupo i previše riskantno, autobus bi značio ići do Beograda pa nekako loviti konekcije do Rumunjske pa od Rumunjske do Moldavije, ukratko jedno tri dana puta.
Pošto Sebastian radi za jednu veliku aviokompaniju i ima mogućnost boljeg istraživanja avio-opcija, uspjeli smo naći ok opciju za mene koja me vodila preko Istanbula. Sedam sati pauze na novom istanbulskom aeroromu, u oba smjera, jeste dugo, ali bolje opcije nema za manje pare. Na kraju me put prema europskom istoku, po ko zna koji put, opet vodi preko Istanbula koji nikako da dođe na red.
Iako sam s uzbuđenjem očekivao ovaj novi aerodrom, moram priznati da sam ostao totalno razočaran. Volio sam Ataturk zbog kaosa i jer me uvodio u neki novi svijet (aerodrom je doslovno bio spoj Istoka i Zapada), ali ovaj novi aerodrom o kojem se toliko priča me je doveo do trenutka da ubuduće, ukoliko je konekcija preko Istanbula, tražim druge opcije. Prvo, aerodrom je prevelik, što samo po sebi ne mora biti problem. Širom svijeta nalaze se ogromni aerodromi. Međutim, ovaj u Istanbulu kao da nije građen za putnike. Od trenutka slijetanja do pristupa terminalu prođe oko 30-40 minuta “taksiranja”. Onda još 30-40 za security. Isto kao i na Ataturku. Cijene su ludilo. Nijedno krilo aeodroma nema ništa tursko, sve je isto, svako krilo, karakter nula bodova. Za putnike koji nemaju iskustva izgubit se ovdje je najmanji problem. Iako je aerodrom otvoren relativno nedavno, već je dosta zamazan, materijali su istrošeni, zidovi su popucali, kao da su koristili jeftine materijale. Hoćeš napraviti nešto na brzaka?! Evo ti rezultat. To samo govori da veće nije jednako bolje. I brže. U čemu je fora da države koje ekonomski nisu u svjetskom vrhu, poput Turske na primjer, moraju stalno dokazivati sebi i drugima da su uspješni? Ovo oko novog aerodroma u Istanbulu me podsjetilo na Olimpijadu u Riju. “Vidite, sad smo bogati”, a u stvarnosti druga priča. Razumijem da je većina putnika oduševljena novim aerodromom, ali ovo je prvi put u životu da me neki aerodrom fizički iscrpio. A nisam još ostario. I wifi ne radi. Wifi nije luksuz: to je potreba svakog putnika. Možeš napraviti ogroman aerodrom, a ne možeš osigurati normalan internet? Duty free, iako ogroman, je jako skroman i ograničen ponudom. Na ekranu se konstantno mijenjaju broj izlaza na koji trebate ići. Ok, nije prvi put, ali kada morate hodati 20 minuta i više do izlaza, onda je to druga stvar. Baš sam razočaran. Turkish Airlines je i dalje zakon, tu se ništa ne mijenja.
I konačno, nakon dvanaest sati, presjedanja i čekanja, stižem u Kišinjev, glavni grad Moldavije.
Velika je gužva pa su nam čak i u Istanbulu nudili noćenje i polazak dan kasnije jer je let bio prebukiran. Na aerodromu u Kišinjevu, po prvi put mi se dogodilo da me graničari detaljno ispituju gdje ću, zašto, imam li bukiran smještaj i povratnu avionsku kartu. Sve sam to morao pokazati na telefonu. Onda su mi uzeli dokument jer su nešto bili skeptični pa su se vratili kasnije i pukli mi pečat. Sad sam konačno u Moldaviji. Na cijelom ovom putu u Moldaviji i Ukrajini pratit će nas bezbroj pitanja, puno birokracije i dugotrajna čekanja na granicama, nešto što polako postaje stvar prošlosti na Balkanu.
Ukoliko putujete u Kišinjev odlična stvar je što imate razne opcije da dođete do grada. Aerodrom je desetak kilometara od grada pa se nekako morate prebaciti. Odlučio sam se za trolejbus koji vozi do kasno u noć. Cijena, 2 moldavska leja, odnosno 20 feninga. Gradski prijevoz i pijevoz generalno je i ovdje, baš kao širom europskog istoka, smiješno jeftin za posjetitelje. Nije nužno ugodan i brz, ali to je ok.
Vani je dosta vruće dok se vozim prolazeći pokraj ogromnih stambenih betonskih blokova koji se ne razlikuju puno od blokova koje vidimo širom Balkana. Nakon 40ak minuta konačno stižem do centra Kišinjeva gdje se nalazi hostel koji sam pronašao preko Booking-a. Hostel je u nekakvoj mračnoj ulici odmah do glavnog bulevara, ali mrak mi nije problem jer sam se kroz prethodna putovanja zemljama bivšeg SSSR-a navikao na činjenicu da je svjetla jako malo čim skrenete s glavne ulice. Izuzetak je bio samo Kijev.
U hostelu me dočekuje stariji domaćin koji je, ispostavilo se kasnije, jedan od svega dvoje troje ljudi koje sam sreo na ovom putovanju koji su govorili engleski. Osim njega tu je par njegovih susjeda koji piju votku i već su prilično oduzeti. Ali su ok, valjda su u ovom hostelu navikli na goste, jer hostel se nalazi usred stambenog kvarta sa skromnim kućicama i barakama. Ovdje se trebate brzo naučiti i prihvatiti da ljubaznost ne dolazi upakovana s osmijehom: dobit ćete uslugu i sve što vam treba, ali osmijeh, neku dodatnu konverzaciju ili kontakt očima nećete. Ipak, ovdje sam naletio i na dosta ljudi koji ne mare za goste pa čak i na dosta bezobrazan i hladnokrvan pristup. Ono, “I don’t care”. Mi Balkanci smo ipak daleko ljubazniji, topliji i mnogo manje sumnjičavi prema strancima i to vam počne faliti kada provodete duže vrijeme putujući.
Pošto sam mrtav-umoran, za večeras se odlučujem samo prošetati malo da osjetim vibru grada, to mi je nekako tradicija gdje god da dođem. Kišinjev nije veliki grad pa je već u pola 11 dosta mirno. Nalazim jednu otvorenu trgovinu i vraćam se u hostel. Sutra se upoznajem sa svojom novom destinacijom.
Okolina hostela
***
Hajde da vidimo Kišinjev! Ovo je jedini veći grad Moldavije s oko 500.000 stanovnika. Brzo primjećujem da, bez obzira na činjenicu da je grad relativno malen i da je gradski prijevoz dosta razvijen, u gradu su konstantne gužve i jako se agresivno vozi. Pješak je malo bitan.
Šetam se glavnom ulicom, Stefan cel Mare. To je onaj tip ulice gdje su sve institucije, banke, generalno sve bitno za jednu manju zemlju. Široki bulevar, sve čisto, uredno, obilje komunističke arhitekture i pokoje lijepo zdanje karakteristično za gradove bivšeg SSSR-a. Međutim, sve je to skromno i, izuzev glavne ulice, ne postoji nikakva značajnija razlika između centra Kišinjeva i njegovih rubnih dijelova.
Pravim pauzu za kavu i čim su ove djevojke vidjele aparat zamolile su me da ih slikam i da im pošaljem sliku na Facebook. Kontam, konačno uspijevam barem koju progovoriti s ljudima koji žive ovdje. To mi je izazov svake godine jer ja ne govorim ruski, a ovdje niko ne govori engleski. I da, kada smo kod jezika, ruski apsolutno dominira Moldavijom iako je prošlo skoro 30 godina otkako se raspao SSSR. Iako djevojke ne govore engleski nekako smo se uspjeli sporazumjeti i razmijeniti par riječi. Od prpšle godine sam naučio deset riječi na ruskom pa me to uglavnom uspijeva odvesti gdje treba. Moldavke su, baš kao njihove susjede istočno, tj. u Ukrajini, prelijepe. Više me ne iznenađuje činjenica da postoji ogroman broj online agencija koje usamljene zapadnjake spajaju s lijepim istočnoeuropljankama.
Malo skreni lijevo ili desno i ulaziš u zavrzlamu koja miriše na provinciju. Kišinjev je zapravo jedna velika pijaca: čitavi blokovi su market na otvorenom, svaki dan, do jedno 5 sati. Nakon toga grad brzo utihne. Očito je da se u Kišinjev slije veliki broj ljudi iz okolnih gradića i sela i tako pokušavaju zaraditi nešto. Moldavija je dosta manje razvijena nego bilo koja balkanska zemlja. To ćemo posebno primijetiti u narednim danima nakon što rentamo auto i krenemo putovati prema Ukrajini.
Osim obične tržnice, koja je zapravo čitav jedan kvart, posjetiteljima je zasigurno interesantna tržnica antikviteta. Dosta neugledna, u industrijskom dijelu grada, nudi vam pregršt stvari i suvenira od kojih su mnogi od istinske vrijednosti. Do tržnice se guram s drugim automobilima, skoro se sudaram s maršrutkom i pitam se zašto mi ovo treba kada sam mogao pješice. Međutim, mog suputnika ove stvarčice koje su nude na ovakvim mjestima totalno očaravaju pa sam odlučio da budem dobar travel partner i da idemo zajedno. Interesantno je putovati u paru ili grupi jer svako ima različite interese i treba biti spreman na kompromis.
Grad obiluje parkovima, lijepim drovredima, a nigdje ni komadića otpada na ulicama. Možda smo mi topliji prema strancima imamo neke druge kvalitete, ali ovdje se javne površine daleko bolje održavaju i jedan manje interesantan grad čuvaju urednim. A sada pogledajte na šta liče naše ulice i parkovi.
Ne treba mi dugo prije nego stignem do glavne atrakcije u gradu, trijumfalne kapije. Opet, dosta skromno zdanje u odnosu na slične građevine u drugim zemljama, ali ova moldavska se lijepo uklapa u generalno skromnu atmosferu kojom odiše glavni grad. Preko puta je državni parlament koji je proglašen najružnijim parlamentom na svijetu. Tipično zdanje za ovaj dio svijeta, rekao bih, a procijenite je li ružno ili ne. Inače, arhitektura bivšeg SSSR-a, posebno stambena zdanja i javne institucije, su mi dosta interesantne pa ovo mi ne izgleda toliko loše.
Tu je i središnja gradska katedrala koja izvana izgleda dosta prosječno, međutim unutra kada uđete vidite raskoš koji je karakterističan za pravoslavne crkve u ovom dijelu Europe.
Dosta je topao dan, otprilike kao kod nas, s tim da je klima u Moldaviji iznenađujuće morska, ili mi se barem tako učinilo. To je posebno očigledno kada vozite prema jugu zemlje, što ću uraditi u narednim danima. Posjetu nekom od gradskih muzeja već više godina stavljam na listu stvari koju moram odraditi. Ovaj put sam odlučio posjetiti Vojni muzej. Ulaz je 10 leja (1 marka), a ukoliko želite fotografisati trebate platiti još 10. Eto, posjetite neki muzej kod nas za 2 marke.
Muzej je zapravo dosta dobar i zanimljiv, ali sva postavka je na rumunjskom i ruskom. Jedan dio je posvećen ratu u Transnjistriji (koju ću posjetiti u narednim danima), pokretu za ujedinjenje s Rumunjskom i sovjetskoj povijesti. Vani se nalaze tenkovi i avioni koji su korišteni u Drugom svjetskom ratu i ratu između centralnih snaga i snaga Transnjistrije prije tridesetak godina.
Arhitektura Kišinjeva nije očaravajuća. Centar izgleda kao i ostali kvartovi, stambeni kvartovi su već dosta dotrajali, a nova zdanja su estetski jako loša, što je još jedna karakteristika zemalja u ovom dijelu Europe. Ljudi vole kič i šarenilo i šta da radiš. Zapravo, ako ignoriram glavni bulevar, grad je dosta sumoran i nedostaje mu pečat po kojem bi bio prepoznatljiv.
U narednim danima, nakon što rentamo auto, otkrit ću sve izazove vožnje u ovom dijelu Europe. Nakon vožnje u Tirani, od prije par mjeseci, mislio sam da sam sve svoje ispite vezane za snalaženje na cestama bez pravila položio. Međutim, Kišinjev mi je bio daleko veći izazov zbog svojih katastrofalno riješenih raskrsnica, veoma agresivnih vozača koji ne propuštaju nikoga i širokih cesta koje nemaju bijele linije koje razdvajaju strane vožnje.
Odlučujem se, iako je vruće, nastaviti šetati i upoznavati grad. U Kišinjevu postoji i vidikovac odakle možete vidjeti neke od udaljenijih gradskih kvartova. Pogled nije spektakularan, ali vam daje mogućnost da bolje razumijete grad.
Jedna od prvih fotografija koju vidite kada ukucate “Chisinau” jeste ova koja se može nazvati “vrata Kišinjeva”. U pitanju je kompleks velikih zgrada koje estetski izgledaju lijepo iz daljine, međutim kada se šetate po kvartu vidite da je dosta zapušten, stanovi kao da su prazni i atmosfera je generalno bezveze. Ali u blizini je botanički vrt gdje se možete prošetati.
U povratku (došao sam trolejbusem) sam doslovno istjeran iz vozila. Naime, posljednja stanica na liniji prema botaničkom vrtu nije ujedno i prva ako idete u smjeru centra već morate ići pješice do “vrata Kišinjeva”. To nisam znao i ušao sam u vozilo, a zatim je vozač, koji je bio vani, došao i dosta glasno i neljubazno me poslao vani. Ne zamjerim mu, ali nekako mi je to bio začin na vrhu jela kada govorimo o odnosu prema gostima u ovom dijelu Europe: ljudi uglavnom nisu uljudni. Da li zbog generalno malog broja turista i slabog kontakta sa strancima ili je u pitanju jezična barijera, moje nerazumijevanje lokalnih navika itd. ali ljubaznost nije nešto što generalno dobijete.
Nakon dva dana misiju zvana “Kišinjev” završavam. Dva dana je i više nego dovoljno za ovaj grad, ukoliko vas ne zanimaju vinarije oko grada i drugi dijelovi zemlje. Nastavljam prema jugu zemlje i Gagauziji, nepoznatom europskom terenu i narodu.
***
Gagauzija – kviz pronađi me na mapi Europe
Ako je Moldavija jedna od većih nepoznanica u Europi, šta li je onda Gagauzija, autonomna pokrajina u Moldaviji? Ukratko, u godinama kada se SSSR raspadao gagauzijski narod (čiji jezik je veoma slična turskom, ali su pravoslavci i slijedom raznih povijesnih okolnosti su skoncentrirani na jugu Moldavije) nije želio postati dio nezavisne Moldavije u kojoj bi dominirao rumunjski jezik i gdje je ujedinjenje Moldavije s Rumunjskom postajalo sve izvjesnije. S druge strane, Moldavija nije željela dobiti novi transnjistrijski scenarij, odnosno gubitak teritorija unutar svoje države. Zato je napravljen sporazum u kojem je kreirana autonomija za Gagauziju koja je opstala do danas dan.
Gagauzi, koji su turkijski narod, uglavnom govore ruski i gagauški, emotivno i politički su vezani za Rusiju i naslijeđe SSSR-a i ne žele biti dio Moldavije koja bi postala članica EU ili ujedinila se s Rumunjskom.
Moldavija je raj za ljubitelje geopolitičkih drama i zavrzlama oko kreiranja državnih granica, a Gagauzija je jedna od posljedica toga. Zato smo odlučili i posjetiti ovaj dio Moldavije gdje su turisti rijetkost.
Do Komrata, glavnog grada Gagauzije, vode nas očajni putevi s kraterima. Ovo su najgore ceste po kojima sam ikada vozio: meme-ovi o cestama u istočnoj Europi ipak nisu samo šala. Iako su distance kratke, vožnja je iscrpljujuća. Tu i tamo cesta postaje dobra i ugodna, a moldavski pejzaž ispunjen suncokretima i vinogradima me podsjeća na neke bogate europske krajolike. Moldavska sela sastoje se od niza šarenih kućica i malenih crkvi. Moldavija je generalno govoreći dosta ruralna zemlja.
Na ulazu u Gagauziju dočekuje nas znak dobrodošlice s zastavom Gagauzije i Moldavije. Do Komrata nam je ostalo svega dvadesetak minuta vožnje. Ovdje je cesta zbog nekog razloga daleko bolja nego u ostataku Moldavije.
Komrat je jedan maleni provincijski gradić koji je slijedom raznih političkih i povijesnih okolnosti postao središte jednog naroda, Gagauza. Grad izgleda tipično za ovaj dio svijeta, široke ulice, niske građevine i lijepa crkva u središtu grada. Malo smo se šetkali bezuspješno tražeći suvenire i zastavice Gagauzije. Primjećujemo da su ljudi, zbog nekog razloga, daleko ljubazniji nego u Kišinjevu i Transnjistriji (koju smo prethodno posjetili), čak se i nasmiješe, što je rijetkost za ovaj dio svijeta. Također su nam poželjeli dobrodošlicu u njihov grad. Da li je u pitanju turkijski utjecaj ili nešto drugo ne znam. Na kraju smo uspjeli naći sve zahvaljujući jednog dami koja nam se obratila na tečnom engleskom, što je bio prvi i jedini put da smo naletjeli na nekoga ko govori engleski bez problema. Ne u Kišinjevu, glavnom gradu, nego u nekakvom Komratu, koji je moldavska verzija bosanskog gradića usred ničega.
Iznenađujuće za ovako maleno mjesto, selekcija restorana je zapravo sasvim dobra i završavamo posjetu ovom dijelu Moldavije s kvalitetnim ručkom. Čovjek svašta otkrije putujući i skrivene i nepoznate krajeve.
S Gagauzijom se ujedno i pozdravljamo s Moldavijom u ovom dijelu puta. Na redu je Transnjistrija, dio Moldavije koji je već skoro 30 godina de facto država za sebe.
AnGo trips 