Ukratko, ako nikada niste čuli za Trasnjistriju, to je ok! Malo ko jeste. Prvi put sam čuo o ovoj tvorevini nekada 2006. godine: tada sam rekao da ću jednoga dana ovo nešto, (polu)državu, ili šta već, posjetiti.
U pitanju je rubni teritorij Moldavije na granici s Ukrajinom koji je de facto nezavisan od Moldavije. Moldavska centralna vlast nema kontrolu nad ovim područjem. U godinama raspada SSSR-a Moldavija je krenula svojim putem. Pitanje ujedinjenja Moldavije s Rumunjskom postajalo je sve popularnije. Brojna rusofona zajednica na istoku Moldavije, i generalno veliki broj ljudi koji je želio vidjeti Moldaviju i dalje u sastavu SSSR-a, se buni. Bing bang, počinje kratki rat između centralnih snaga Moldavije i separatista iz Transnjistrije. Ovi se odvajaju, Rusija tu i tamo pomaže, potpisuje se mirovni sporazum gdje je Rusija peacekeeper i tako je do danas dan. Nešto kao dvije države u jednoj. Često se Transnjistrija stavlja u kategoriju s ostalim separatističkim dijelovima bivšeg SSSR-a, međutim razlika je ipak golema: ovdje ulazite bez problema, nema puškaranja između vojnika, vojni punktovi su pro forma, ekipa s transnjistrijskim auto tablicama bez problema se vozika po Moldaviji, a auto s moldavskim tablicama bez problema se može voziti po Transnjistriji. Rijeka Dnjestar dijeli Transnjistriju od ostatka Moldavije. Osim ovog naziva čut ćete naziv Pridnjestrovlje, a službeni naziv za ovu “državu” jeste Pridnjestrovska Moldavska Republika. Jezik koji govore zovu moldavski, pišu ćirilicom, ali ipak ruski dominira u svim sferama, baš kao i u ostataku Moldavije.
Ipak, oni imaju neka obilježja države: imaju svoju zastavu, svoju valutu (transnjistrijska rublja, koja se nigdje ne može zamijeniti osim u Transnjistriji), policiju, vojsku itd. Niko ih ne priznaje i malo ko zna za njih. E, jesu li država ili ne teško je reći, ali na osnovu mogu dojma najprije su moždadržava pa ću ovaj blog tako i nazvati.
Osim Transnjistrije, u ovom dijelu obišli smo Odesu, Muzej strateških vojnih snaga u okolini Umanja i nakratko grad Umanj (sve u Ukrajini) prije nego smo se vratili u Moldaviju preko sjeverne granice gdje smo, prije povratka kući, stali na jedan dan u grad Balti.
***
Ćao Kišinjevu, pozdrav Tiraspolju
Nakon dva dana zasitio sam se Kišinjeva i jedva sam čekao da idem dalje. Okolnosti su bile takve pa smo morali mijenjati planove: ideja je bila otići na aerodrom dan ranije, dočekati mog prijatelja, rentati auto, ostati dan u Kišinjevu i onda rano idući dan krenuti prema Transnjistriji. Međutim, Sebastianov let je bio prebukiran, drugi let je bio otkazan pa je postalo neizvjesno kako ćemo nastaviti putovati iako smo ranije dogovorili neki plan. Ipak, na kraju je uspio uloviti let za Kišinjev pa se konačno sastajemo kasno popodne na aerodromu i nakon tri dana, uključujući dolazak do Moldavije, više nisam solo na ovom putovanju.
Nakon putovanja po Makedoniji, Kosovu i Albaniji rentanim autom ovo proljeće, osjetio sam da imam dovoljno i znanja i samopozdanja da vozim po ovim novim krajevima. Znao sam otprilike kakve me ceste čekaju s obzirom da sam ih prešao maršrutkama na prethodnim putovanjima nedođijama bivšeg SSSR-a. Rentati auto, barem ovdje, nije skupo, pogotovo ako ste u paru ili u grupi. Gorivo je dosta jeftinije nego kod nas i ne prelazi nigdje 2 marke, posebno u Moldaviji.
Glavno pitanje je možemo li uopće ući u Transnjistriju autom iz Moldavije s obzirom da sam se na ovaj put pripremao čitajući i gledajući dramatične prikaze blogera koji su ovdje bili ranije. Ispostavilo se da ljudi vole praviti dramu bez ikakvog razloga (možda zbog klikbajtova?!) i da je Transnjistrija daleko normalnija nego se prikazuje. Auto lako dobijete, bez ikakve dodatne procedure.
I idemo! Tiraspolj je udaljen svega 60 kilometara. Put do naše destinacije vodi nas širokim razdrndanim cestama gdje se na svakih nekoliko kilometara nalaze radari. Nakon nešto više od sata prolazimo prvi kontrolni punkt prije ulaza u Transnjistriju. Tj. barem nam se tako učinilo. Naime, u pitanju je punkt s dva moldavska vojnika koji ni ne obraćaju pažnju na vas niti vas kontroliraju. Tek onda dolazite do onog što se može nazvati granica.
Ekipa, dosta strogog izgleda, što je zapravo standard ovdje, je jako ljubazna. Par mladih momaka, s velikim kapama sa znakovljem Transnjistrije, nas je lijepo uputilo, na engleskom jeziku, prema uredu gdje se kupi vinjeta koja košta 65 leja, što je otprilike 6 maraka. Nakon toga idete do ureda gdje trebate kupiti transnjistrijsku vizu. Tu sjede dva mlada momka koji vam postave par pitanja gdje, šta, kako i na moje iznenađenje predlože mi i pitaju me do kojeg datuma mi je viza potrebna. Ako nije dovoljno: tražite par dana više. Nakon 5 minuta posao je završen. Nikakva korupcija, traženje nepostojojećih papira i slično, kako se piše u raznim blogovima. Možda je tako bilo prije, ali čini mi se da je ekipa ovdje naviknuta na dolazak stranih gostiju, Na izlazu iz Tranjistrije, gdje dajete papirić koji dobijete na ulazu, smo ljubazno pozdravljeni i čak smo dobili i osmijeh, što je ovdje rijetkost. U Karabahu, za usporedbu, koji je također odmenuti teritorij, mi smo dobili vizu i to samo za mjesta koja se nalaze na papiru i unutar vremenskog perioda koji nam je dat, bez obzira na naše prijedloge. Paradoksalno, znatno teže i dulje nam je trebalo da prijeđemo “normalne” granice između Moldavije i Ukrajine gdje smo sat vremena držani iako nije bio nijedan automobil ispred nas.
Nakon ove procedure nalazimo se na novom teritoriju i primjećujemo par značajnih razlika u odnosu na ostatak Moldavije. Ceste su fenomenalne, široke i označene. Prometa je manje, trolejbusi su dosta novi i sve je generalno sređenije. Atmosfera je također drukčija. Prolazimo pored Bendera koji se nalazi na desnoj obali Dnjestra. Taj su grad snage Transnjistrije uspjele osvojiti u kratkom ratu 1992. godine. Sva ostala mjesta su na lijevoj obali Dnjestra. Uskoro dolazimo u Tiraspolj, glavni grad ove odmetnute republike.
Brzo pronalazimo stan koje smo našli preko Bookinga. Super lokacija i stan, a bogme i interesantni susjedi.
Ovdje se nigdje ne primaju strane bankovne kartice niti druge valute. Zato su mjenjačnice vrhunski biznis i nalaze se na svakom koraku. Po prvi put u životu vidim novčanice koje ne završaju s nulom. Kovanice im nisu kovanice već su plastične: kao u igrici Monopol.
Kako smo došli relativno kasno odmah idemo u brzinski obilazak, a i gladni smo. U gradu se nalazi raznovrsna selekcija raznih restorana s odličnom hranom gdje jela od krompira dominiraju. Ljudi su dodatno rezervirani u odnosu na rezevirane Moldavce. Nakon tri godine obilaska zemalja istočno od Balkana, već sam se skoro navikao na ovo iako mi je na početku bilo teško prihvatiti da na moj osmijeh i “Hi, hello” ne dobijem nikakvu reakciju. Znate, malo se osjećate idiotski, a onda sam prihvatio da ljudi ovdje tako funkcioniraju.
Večeras se ne zadržavamo dugo vani. Grad je dosta miran, pomalo dosadan i ne-dramatičan. Osim par komunističkih obilježja, ništa ovdje nije sovjetsko, kako se tvrdi u raznim blogovima. Grad je sasvim prosječan, normalan i pristojan. Dosta nas podjeća na Stepanakert u Karabahu.
***
Za danas smo odlučili pogledati sve što se navodi kao turistička atrakcija. Sve se uglavnom nalazi uz glavni bulevar.
Spomenik Lenjinu, ispred zgrade parlamenta, zaista moćno izgleda.
Širom bivšeg SSSR-a nalaze se ukupno četiri mini republike koje su se odvojile od matičnih država u godinama raspada SSSR-a. Danas one čine savez, a u Tiraspolju smo vidjeli ambasadu Južne Osetije i Abhazije.
Šetajući gradom primijetili smo mnogo mjesta s nazivom “Sherif”. Restorani, marketi, butici, mini trgovine, sportski tereni. Ukratko, ovaj teritorij izgleda kao vlasništvo jednog čovjeka. Primjer: ljudi rade u marketu koji se zove “Sherif”. Dobiju platu u valuti koju mogu potrošiti samo na tom teritoriju. Kupuju garderobu u butiku “Sherif”, jedu u restoranu u vlasništvu Sherifa, šalju djecu na treninge na stadion “Sherif”. Kao neka kružna ekonomija u kojoj novac uvijek završi u rukama jednog čovjeka. Isto vrijedi i za turiste jer novac mijenjamo u mjenjačnicama u sklopu marketa “Sherif” i trošimo sav novac jer ga nigdje drugo ne možemo zamijeniti niti potrošiti. Sada me zanima kako se zove ovaj ekonomski model jer ovo komunizam nije.
Kako i dolikuje jednom gradu bivšeg SSSR-a i Tiraspolj ima spomenike. Ako nije tenk onda je avion.
Nakon što smo skoro cijeli dan proveli u Tiraspolju, odlučili smo otići do tvrđave u Benderu koji se nalaze odmah do Tiraspolja. Nažalost, došli smo dosta kasno pa nismo obilazili tvrđavu koja odlično izgleda. Odmah ispod tvrđave nalazi se jedna od brojnih plaža na Dnjestru odakle lokalci imaju pogled na Moldaviju, ili da budem precizniji, ostatak Moldavije.
S vožnjom po Benderu, posjetom još jednom marketu “Sherif” i još jednom restoranu “Sherif”, završavamo turu po Transnjistriji. Imali smo u planu voziti se, bez nekih posebnih planova, prema sjeveru Transnjistrije, ali pratili smo svoje instinkte i shvatili da možda i nije toliko vrijedno voziti se od sela do sela. Sutra nastavljamo svoju avanturu u Ukrajini odakle ćemo nastaviti voziti prema sjeveru i vratiti se u Moldaviju.
***
Ukrajina, iz drugog puta
Ukrajina nije za jedanput. U pitanju je velika i raznovrsna zemlja u kojoj se nalaze odlični gradovi, a razlike unutar Ukrajine, od regije do regije, su također jako interesantne. Mi smo imali preveliku ambiciju, a onda nas je stvarnost udarila po faci. Kao, bit ćemo dan u Odesi, rano krenuti i voziti do Harkiva na krajnjem istoku Ukrajine, biti jedan dan i onda posjetiti Dnjepar i voziti prema zapadu Ukrajine. Kako da ne! Prvo, ceste su odron, drugo voziti, bez obzira koliko uživao u tome, je naporno i da su ceste bolje, dalje udaljenost od mjesta do mjesta je ogromna, a neka mjesta su nam se svidjela više i bilo bi suludo da brzamo. I također, nismo na poslu i niko nas ne tjera da se držimo nekakvih imaginarnih planova.
Iz Tiraspolja smo krenuli prema Odesi vozeći prema jugu Moldavije da bismo izbjegli eventualne probleme pri kasnijem povratku u Moldaviju jer ekipa na granicama u Transnjistriji ne daje izlazne moldavske pečate. Dočekuje nas opet raskopana cesta i vožnja po ruralnoj Moldaviji uz slab promet što je zapravo super.
Na jugu Moldavije su ceste konačno super, tako sve do ulaza u Ukrajinu. Dolazimo na manji granični prijelaz u mjesto simboličnog naziva, Palanka. Ispred nas je samo jedan automobil, ali mi čekamo skoro jedan sat. Moramo otvoriti gepek (hajde, ok), a onda i haubu, pregledaju mi dokumente jedno pet puta, vraćaju se na pečate, pa listaju opet i sve to traje i traje… Napokon nas puštaju u Ukrajinu. Sada je već dosta kasno, a zaista sam želio izbjeći ovdje noćne vožnje. Ni kući ne volim voziti noću, a kamoli ovdje, međutim zaglavili smo.
Po ulasku u Ukrajinu primjećujemo puno više živosti nego u Moldaviji. Odesa nije daleko od granice s Moldavijom pa stižemo relativno brzo mada je već totalni mrak. Večeras ne idemo nigdje, ali brzo smo zaključili da Odesa zaslužuje više od jednog dana pa produžujemo ostanak za dan.
***
Odesa, najveći grad na Crnom moru
Odesa, luka u turistička meka Ukrajine, jedan je od značajnijih gradova u Ukrajini. U Ukrajini se inače nalazi značajan broj velikih gradova, posebno na istoku zemlje. Odesa je lijepa i ugodna destinacija. Mi smo došli u špicu sezone i sve je puno turista, uglavnom domaćih, a primijetili smo i veliki broj gostiju iz Turske. Turista sa zapada je malo.
Također, Odesa je uglavnom rusofon grad i skoro svi govore ruski kao maternji iako su Ukrajinci etnička većina. Jezična situacija u Ukrajini je totalno spetljana i bez obzira na mučne odnose s Rusijom, malo ko ima problema s ruskim jezikom.
Grad me po vibri dosta podsjeća na Beograd, a veličinom su otprilike tu negdje. Centar grada je lijep i pun restorana.
Iako se tramvaji nalaze na svakom koraku, u gradu je velika gužva i sve ulice su zakrčene automobilima. Pošto je Odesa poznata po svojim plažama, odlučili smo se okupati u Crnom moru, makar na kratko. Ipak, plaže su daleko i nalaze se u dijelu grada koji se zove Arkadija: idete tramvajem 45 minuta i izlazite na posljednjoj stanici i nakon 5 minuta hoda ste na plaži. Nešto kao kada idete s Čaršije na Ilidžu. Bez obzira na raznovrsnost gradskog prijevoza, sve je dosta staro i sporo.
Arkadija je vjerojatno destinacija za hedoniste koji vole noćne klubove koji su otvoreni do ranih jutarnjih sati. Ako vas zanima noćni život onda je to mjesto za vas. Mi smo se samo došli okupati. More je dosta hladnije nego Jadran i kao da je manje slano. Ipak, plaže su lijepe i ugodne.
Nakon dva dana pozdravljamo se s Odesom i idemo prema unutrašnjosti Ukrajine. Nas više zanima šta krije Muzej strateških vojnih/raketnih snaga koji se nalazi u ukrajinskoj zabiti pa nam je to sljedeća destinacija.
***
Po prvi put se vozim po nečemu što liči na autoput na ovom putovanju. Put prema muzeju i gradu Umanj, gdje ćemo prespavati, vodi nas autoputem prema Kijevu prije nego se odvojimo i krenemo običnom magistralom.
Muzej strateških vojnih/raketnih snaga nalazi se ni na nebu ni na zemlji, u srcu ruralne Ukrajine. Nekada skrovito mjesto, ovaj muzej postaje sve veća atrakcija i osobno mislim da je daleko interesantnije mjesto za posjetiti od Černobila.
U muzeju ćete vidjeti razne rakete, vojna vozila i vojne planove, a svakako najznačanija stvar jeste mogućnost posjete podzemnim komorama i kontrolnoj sobi odakle bi se, u slučaju totalnog rata, ispalila nuklearna raketa prema SAD-u koja bi stigla za 22 minute.
Odavde počinje najzanimljiviji dio ove ture gdje zapravo vidite gdje se odvijala akcija. Idete 12 katova ispod jednim malenim liftom do kontrolne sobe. Za vrijeme Hladnog rata, dok nisu potpisani sporazumi o kontroli i smanjenu nuklearnog oružja između SAD i SSSR-a, u ovoj sobi su u svakom trenutku, svaki dan, boravile tri osobe koje su čekale upute za ispaljivanje rakete. To bi bilo kobno za cijelu planetu jer bi onda Amerikanci uradili isto. Mi nismo svjesni na kojem rubu je svijet bio godinama i godinama.
Ovo je kontrolna soba. Ovdje možete sjesti i čak pritisnuti dugme koji bi, u ono vrijeme, značilo kraj svijeta. Danas je to turistička atrakcija, a širom Ukrajine se sigurno nalazi bezbroj mjesta koja još nisu otkrivena. Ova tura traje oko dva sata. Prvo posjećujete muzej s interesantnom postavkom, zatim idete pogledati avione, rakete i tenkove i nakon toga idete pod zemlju!
***
Nakon ovog muzeja, koji nas je oduševio, idemo ponovno na cestu. Na redu je Umanj, omanji grad koji nam služi primarno kao točka za odmor jer je na pola puta od Odese do Kišinjeva. Nalazimo hotel u lijepom seoskom okruženju na rubu grada. Neka sela u Ukrajini su jako lijepa, poput ovog, a neka su totalno stala u vremenu i prostoru.
Umanj je jedan prosječan grad koji većinu turista neće zanimati. Par restorana i trgovina i to je to. Na glavnom trgu se nalaze zvučnici iz kojih trešti random muzika i tako barem donekle zabavlja lokalce. Malo je to zvučalo neobično, pogotovo jer je grad jako tih.
***
I ponovno se vraćamo tamo odakle smo krenuli, u Moldaviju. Kako bismo ovo putovanje malo začinili, odlučili smo vratit se preko sjevera zemlje. Od Umanja do moldavske granice vozim najgorom sekcijom puta dosad i više ne vidim ni cestu ni rupe. Na pola puta hvata nas ogromna oluja pa pravimo pauzu. Posljednji dio puta vodi nas kroz šumu gdje se mimoilazimo sa svega par kamiona i automobila. Ukrajinci popravljaju ceste tako što krpe samo velike rupe, a one, kao manje, preskaču. Konačno stižemo u Mohliv Podilski, grad na ukrajinsko-moldavskoj granici. Bezuspješno pokušavamo pronaći mjesto da jedemo, a restorani su otvoreni, ali svi su prazni i nemaju većinu stvari koja se nalazi na meniju. Napokon nalazimo jedno mjesto i trošimo naše posljednje hrivnje u Ukrajini.
Ponovo nas čeka mukotrpno čekanje na granici. Sistem je jednostavno loš, dobijate nekakve papiriće s kojima idete naprijed, a rampa se svako malo spušta. Onda opet bezbroj pitanja i analiziranja svakog mogućeg pečata kojeg imate.
Sad smo opet u Moldaviji. Počinje mi se sviđati ovaj jednolični valoviti krajolik ispunjen vinogradima. Sela su dosta živopisna iako izgledaju uspavano i beživotno.
Naša posljednja destinacija u Moldaviji, prije nego što zatvorimo ovu misiju u Kišinjevu, je grad Balti u samom središtu zemlje. Balti je jedan od većih gradova u Moldaviji i ne razlikuje se mnogo od ostalih gradova izvan turističkih centara. Grad je pun mladih ljudi, a ruski i rumunjski su ovdje podjednako zastupljeni. Preko Bookinga nalazimo odlično mjesto u skromnoj ponudi jer ovo nije mjesto u koje turisti često dolaze. Naši moldavski domaćini, koji rentaju stan, su neki high class lokalci, super ljubazni, odmjereni i totalno iskaču od svega što smo ovdje vidjeli i upoznali.
Nakon kratke šetnje po gradu zaključujemo da smo vidjeli sve. Vrijeme je za spavanje i rani odlazak u Kišinjev.
***
I ovim je misija zvana Moldavija plus Transnjistrija plus južna Ukrajina završena. Moldavija će zasigurno još neko vrijeme biti jedna od zemalja koju rijetki turisti posjećuju. Da, neke od top lokacija u Moldaviji smo preskočili zbog manjka vremena, ali i zbog drugih prioriteta. Transnjistrija je daleko normalnije mjesto nego se prikazuje. Čak bih rekao da je prosječna lokacija čak i za ljubitelje neobičnih destinacija. Ukrajina, nakon dva puta, vrijedi i za treći, zasigurno. A šta vi čekate?
AnGo trips 