Solun: kolo na ulici

***

Kao i krajem svake godine, i početkom nove, pravim neko putovanje, uglavnom ne daleko. Prošle godine je to bila Sofija, a sada je Solun. Odmah da kažem da je grad odličan, super atmosfera, vrhunski kafići, restorani i klubovi, sve u svemu vraćam se ponovo u Grčku prije ili kasnije. Jedino iznenađenje su nam bile dosta visoke cijene. Grčka, barem iz onoga što smo vidjeli, je dosta razvijenija od bilo koje zemlje koju sam dosad posjetio na Balkanu (ako Grčku stavimo pod Balkan).

Grčka je bila jedina država u našoj široj regiji u kojoj dosad nisam bio pa sam s društvom odlučio da potražimo neku destinaciju baš tu. Prva ideja je bila Atena, a onda smo shvatili da je to ipak prevelik zalogaj pa smo se odlučili za Solun, nama najbliži veći grčki grad. Ipak, ni Solun nije tako blizu pa smo shvatili da je najbolje negdje usput noćiti i napraviti neki mini izlet pa nastaviti dalje. Na putu prema Solunu izbor je pao na Skopje, a u povratku smo se zaustavili na par dana u Nišu pošto smo tu imali prijatelje.

Pa krećemo. 

***

Opet kroz bosanske kasabe na jug

Ponovo prelazimo bosanske nedođije gdje nas hvata snijeg i put nas dosta umara. Dolazimo u Užice koji je prvi iole veći grad na potezu od Sarajeva: dotle prolazimo kroz planine, malene gradove i sela po vrletima istočne Bosne.

received_2537140376613581Bosna ti, na svakom koraku, daje do znanja da je se ne možeš lako riješiti: put preko Romanije

Nakon Užica opet se dugo vozimo jer je gust promet, a prolazimo kroz gradove. Google uvijek predlaže opciju preko Beograda, ali to nam se uvijek činilo daleko, a i nismo željeli zaglaviti u beogradskom tranzitu. Ne zna se koja je opcija više naporna, ali možda bi bilo dobro razmisliti o zaobilaženju silnih magistrala centralne Srbije i planinskih vrleti istočne Bosne pa se baciti na autoput od Beograda skroz do Soluna.  Osim u par situacija, navigacija je odradila svoj posao, a neka čudna upustva nismo slušali (kao, ići na petlju pa se okrenuti i ići nazad!). Tek malo prije Niša konačno dolazimo na autoput i osjećamo se kao da konačno letimo!  U Skopje stižemo kasno pa tek sutra izlazimo malo da prošetamo.

IPsMlLr.pngNaša ruta: oko 1880 km

***

Skopje: grad spomenika u prazničnom duhu

Prve dojmove o gradu sam opisao nakon moje prve posjete gradu na proljeće.

Ovaj put grad je mirniji, vani je hladno, ali vlada praznična atmosfera pa mi grad ovaj put više paše nego nakon našeg prvog susreta gdje mi je centar grada stvorio konfuziju u glavi. Ovaj put uživam čilajući jer sam vidio većinu stvari pa se lagano šetkamo i posjećujemo par kafića i restorana. Skopje, bez obzira na suludi centar, je jedan ipak ugodan i moderan grad, dosta uređen, a centar grada sa spomenicima vam ipak pomaže da grad po nečemu zapamtite.

Mi smo smješteni u kvartu koji se zove Debar Maalo, kvart pun kafića i restorana i novih zgrada. Dosta trendy kvart koji prošli put nisam ni primjetio.

20191229_163202.jpgNakon proljetnog detaljnog obilaska grada, ovaj put samo bezbrižno šetkam: i jedem.

Samo gradsko jezgro okruženo je širokom bulevarima koji se nastavljaju prema ostalim kvartovima grada s tim da Skopje ima dosta širine i prostora u centru.

Ovaj put otkrivamo i unutrašnjost crkve sv. Klimenta Ohridskog koja dominira u ovom dijelu grada sa stambenim blokovima.

DSC00026DSC00029

Sada idemo prema glavnom trgu na kojem se nalazi veliki spomenik s ratnikom na konju koji stvara dosta kontraverze.

DSC00045

Prelazimo Kameni most i ulazimo u skopsku čaršiju, a moj prijatelj nije nešto oduševljen pa kratko ostajemo. Meni se sviđa, baš kao i prošli put i opet uviđam da je svaka čaršija priča za sebe iako su, kao, iste. Skopska ima totalnu drukčiju vibru od sarajevske npr.

DSC00052DSC00077

Nakon dva dana pošteno se smrzavamo dok vjetar dere cijelo vrijeme s prelijepih planina u okolini Skopja. Nastavljamo konačno prema Solunu, a Skopje će se sigurno naći na mome radaru u narednom periodu.

***

Solun: centar grčke Makedonije

Naspavali smo se i spremni smo za Solun. Put do Soluna nas vodi cijelo vrijeme autoputem koji je u nekim dijelovima super (nov, blizu grčke granice), a nekoliko kilometara izvan Skopja autoput postaje nekakva brza cesta kroz klisure koji se račva na dva dijela i gdje teško možeš voziti brže od 60-70 km/h. Dosta čudan osjećaj jer ne vidiš drugi dio autoputa (koji je tamo negdje iza brda) pa cijelo vrijeme, dok prestižemo, mislim da će mi neko doći u susret jer autoput u nekim dijelovima izgleda kao magistrala kroz kanjon.

U Sjevernoj Makedoniji svako malo nalijećemo na naplatu putarine, ispred gradova i ponegdje u nedođijama pa se počinjemo zezati kako jedva čekamo da platimo opet putarinu i da nam nedostaju naplatne kućice.

Oko Skopja, koje ostavljamo iza sebe, nalazi se veliki broj sela, ali ubrzo se vozimo kroz prazninu centralne i južne (Sjeverne) Makedonije, a na jugu zemlje dočekuje nas sunce, vjetar i klima koja je dosta drukčija od skopske. Nakon neka dva sata već smo na granici i ulazimo u Grčku nakon par minuta gdje nas dočekuju ljubazni i nasmijani graničari, po prvi put tokom ovog putovanja. Odmah iza je naplata putarine i sve do Soluna vozimo se ugodnom širokom cestom koju ne znam kako opisati. Ima dvije ogromne, široke trake i dvije na rubovima koje su uže i izgledaju kao zaustavne trake, ali to nisu. Možda sam laik za ovaj vid cesta, ali trebalo mi je malo da skontam kako se tu vozi.  U principu, u pitanju je brza cesta.

IMG-5cadc5d5b4cbfa7fefded401eecbdb23-VVožnja kroz Grčku: brza i ugodna.

Vozi se dosta brzo, vjetar luđački puše i nakon kraće vožnje primjećujemo na obzoru Solun.

Solun, s 350.000 stanovnika u užem dijelu grada i 800.000 u okolini je drugi po veličini grad u Grčkoj i središte je cijelog sjevera zemlje koji se zove Makedonija. Grad, iako ne ogroman, daje dojam veličine jer je nabijen, gusto naseljen, s blokovima na svim stranama, gužvom i dugačkim bulevarima. Grci su i dalje dosta osjetljivi na cijelu priču oko imena, iako ljubazni, nije im bilo svejedno kada se spominje ovo ime za njihovog sjevernog susjeda.

Mi smo ovaj put smješteni izvan centra, u nekakvom stambeno – poluindustrijskom dijelu grada koji ni po čemu nije atraktivan, ali je mirno, imamo parking (što je luksuz u Solunu), a cijene za novu godinu za rentanje su ludnica pa smo odlučili radije malo duže šetati nego još plaćati 20 eura dnevno za parking.

Od centra smo oko 20ak min pješice, ali u blizini je željeznička stanica s koje polaze busevi za centar. Kvart je pun imigranata, radničke klase, uglavnom, neturistički dio grada koji je meni bio ok.

DSC00087Naš kvart, pun novih imigranata, Kineza sa svojim radnjama i lokalnim Grcima

U Solunu se upravo gradi prva linija metroa koja će povezati istočne i zapadne rubove grada s centrom. Iako nužno potreban, metro stvara dosta problema jer se prilikom iskopavanja nalijeće na razne dijelove ili starih gradova, spomenika, skulptura, uglavnom svega, zbog čega se javnost i arheolozi bune.

Tokom naša 3-4 dana u Solunu, grad je u konstantnom polu-kolapsu, posebno na dan nove godine kada su svi vani, ali nešto ne primjećujem neku nervozu i uživamo u slobodnoj atmosferi koju pruža grad na jugu Europe. Taksi nije skup, tu su busevi, ali mi isključivo hodamo i upijamo gradski poluhaos i živost grada.

DSC00107DSC00119

Širom grada nalazi se dosta ostataka osmanske vladavine. S druge strane je samo srce grada, Aristotelov trg.

DSC00128DSC00133

Nastavljamo dalje i idemo malo kroz šetalište uz more koje je dugačko i uređeno pa se možete satima šetati ili sjesti u jedan od bezbrojnih kafića i restorana uz more. Pravilo je, da što ste bliži moru, cijene idu gore.

DSC00152DSC00176

Grad je pun stranih gostiju, uglavnom iz okolnih zemalja, a svako malo čujemo “bre”: grad je pun gostiju uz Srbije.  Osim njih tu su Bugari, Turci, Makedonci i Albanci.

Bijela kula jedna je od atrakcija grada (možete se i popeti) mada dojam malo kvari ogroman broj raznih prodavača okolo koji vam pokušavaju uvaliti nekakve narukvice, ali kako s ovim imam iskustva od ranije samo ignoriram mada moram priznati da su jako uporni.

DSC00185DSC00186DSC00191DSC00199DSC00200

Na dan nove godine cijeli grad je vani: ispred svakog kafića se roštilja, trešti muzika, sve je u kolapsu, ali ljudi uživaju. Ljudi igraju kolo na sred ulice, autobusi se jedva provlače.  To nisam vidio još nigdje u 2 sata popodne. Takvo stanje traje do 9 navečer otprilike kada svi idu kućama i čekaju novu godinu u kući i onda dolaze vani u 1-2 ujutro.

DSC00203

Cijelo vrijeme nas prati sunce, ali puše takav vjetar konstantno da se pošteno smrzavamo. Dan je nove godine, nemamo neki plan pa odlazimo na Aristotelov trg par minuta prije ponoći. Kroz tih par dana u Solunu upoznajemo brdo ljudi pa na kraju završavamo u nekom klubu s novom ekipom do, bolje da ne govorim koliko sati. Sretna nova! 

Sutradan ustajemo kasno i idemo malo vani, a Solun, za razliku od prethodnih dana, kada si jedva mogao korak napraviti od gužve, je u totalnoj tišini sa svega par ljudi vani. Tek navečer život se lagano vraća u grad jer su se ljudi valjda dozvali od derneka od prethodne noći.

Šetamo se drugom ulicom od našeg neturističkog kvarta prema centru.

DSC00218

Za razliku od prethodnog dana, danas bez problema nalazimo mjesto u kafićima: dan prije smo skoro sat vremena tražili mjesto da negdje sjednemo jer su Grci valjda počeli slaviti novu godinu u podne. 

DSC00226DSC00236

Odlazimo do još jedne atrakcija, a to je spomenik Aleksandru Velikom: ne mogu zanemariti činjenicu da su se grčki susjedi sa sjevera vješto potruditi napraviti adekvatnu kopiju, ali original je ipak original. Grci i Makedonci su konačno riješili nesuglasice, ali kroz razgovor s lokalcima primijetili smo ipak vidljiv otpor prema cijeloj frci i (novom-starom) imenu njihovih susjeda.

DSC00251

***

Pozdrav iz Niš!

Nakon Soluna uputili smo se u Niš skoro letećom vožnjom kroz Makedoniju i nailazimo na nekoliko automobila cijelim putem sve do Skopja. Od Soluna do Niša ima nekih 5-6 sati vožnje, zavisi od granice, ali cijelo vrijeme smo na autoputu.

Niš mi je uvijek bio usput i nikada nisam stajao u tom gradu. Ovaj put je bilo vrijeme da vidimo šta se tu nalazi. Grad me ugodno iznenadio: iako se u gradu ne nalazi bog zna koliko atrakcija, ipak u pitanju je jedan sasvim normalan grad s finom centralnom zonom, jako dobrim restoranima i dosta velikom tvrđavom. Nisam se puno bavio faktima (ko je gradio, kad, za koga), ali evidentna je osmanska ostavština.

Niš je zapravo dosta velik grad sa glomaznim stambenim blokovima i širokim ulicama: na osnovu viđenog dosta me podsjetio na Prištinu u kojoj sam bio na proljeće, a od naših gradova na Zenicu i Tuzlu.

Nišlije su super domaćini i jako su prijatni, a odavno nisam jeo toliko jela na bazi paprike.  Najveći izazov u Nišu mi je bio govor: mom mozgu je trebalo dosta vremena da skonta lokalni akcent/dijalekt koji je oslobođen padeža, a priča se jako brzo.

DSC00260DSC00295DSC00310DSC00324DSC00347

Nakon nekoliko dana u Nišu i opuštenog uživanja u odličnoj hrani idemo nazad kući. Bosna nam je i na povratku zadala glavobolje zbog ogromnog snijega koji nas je ulovio odmah na granici. Zbog snijega ne možemo voziti brže od 40 na sat i put koji je trebao trajati 6 traje na kraju 12 sati. Poruka ovo put: napravite nam autoput! I naravno, u Solun, i Grčku, se vraćam.

***

KRAJ

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s