Cabo da Roca: vodeni beskraj

Nakon sedam dana i obilaska Lisabona, Porta i Coimbre, ostalo mi je još samo dva dana za ovu zemlju koja me je brzo osvojila. Shvativši da nema šanse da vidim sve što sam zamislio, odlučio sam zadnja dva dana provesti u Lisabonu, tj. iskoristiti Lisabon za posjetu lokacijama u široj okolini ovog grada. Nakon razmišljanja šta da radim, dogovorio sam se sa svojim novim Couchsurfing prijateljem iz Amerike da zajedno idemo u Sintru i Cabo da Roca iako sam se zbog logistike (konkretno za Cabo da Roca) razmišljao da tu destinaciju preskočim. Koja glupost! Cabo je bio najbolja stvar koju sam vidio na cijelom putu kroz Portugal. I također, za geogeekove ovo je mjesto koje morate vidjeti.

Naša prva destinacija je prelijepa Sintra do koje stižemo lako prigradskom željeznicom koja nas vodi kroz skromna predgrađa Lisabona koja ne izgledaju ništa drukčije nego bilo koji prosječni gradić na Balkanu. Za već pola sata smo u Sintri i ostajem zatečen činjenicom da je klima totalno drukčija iako smo prešli jedva 20 kilometara od centra Lisabona. Magla, zelenilo (ali pravo zelenilo), vlažan zrak: sve ovo je suprotnost Lisabonu.

Palácio Nacional

Sintra je jedna od ključnih turističkih lokacija u Portugalu u kojoj se krije bezbroj građevina koje oslikavaju različita razdoblja izgradnje i rasta Portugala. Zbog svoje ljepote i povijesnog značaja, Sintra je već više od dvadeset godina na UNESCO-ovoj listi kulturne baštine. Tek kada odete shvatit ćete zašto. Osnovana od Maura Sintra je kasnije rasla pod vlašću raznih portugalskih osvajača. Danas je upravo zbog toga ovo magnet za turiste. Kada još dodate nevjerojatan krajolik, dobijete grad kao iz bajke.

Fontana u maurskom stilu

Uputili smo se prema palači  Quinta da Regaleira koja sa svojim vrtovima predstavlja jednu od najljepših građevina koju smo vidjeli. Danas je ovdje mnogo turista pa obilazak traje brzo i čekamo u redovima da vidimo ključne lokacije. I dalje mi je teško povjerovati u ovo zelenilo i klimu nakon tako kratke vožnje iz Lisabona.

Najduže smo čekali da vidimo “toranj naopačke” tj. mjesto koje se koristilo kao svetlište za tarot ceremonije. Ova fascinantna građevina sa spiralnim stepenicama je mjesto koje morate posjetiti. Kako se spuštate tako svjetlost nestaje što stvara posebnu atmosferu. Nažalost, zbog ogromne gužve nismo se mogli zadržati već smo “natjerani” da brzo siđemo i napravimo koju fotkicu. Kako više obilazimo Sintru shvaćamo da nećemo čak ni zagrebati ispod površine i da nam treba barem cijeli dan, ili bolje dva. Zbog Cabo da Roca smo požurili pa pokušali koliko-toliko vidjeti Sintru.

Sistem podzemnih tunela
This image has an empty alt attribute; its file name is img_20210804_114536.jpg

Nakon nekoliko sati lutanja Sintrom i obilaska lokacija, od kojih se ne zna koja je ljepša, pokušavamo uloviti lokalni bus koji pravi krug od sela do sela pa tako dolazi i do Cabo da Roca. Navigacija nas vodi kroz nekakve putiće i brda pa pronalazak lokalne stanice više liči na mini planinarenje nego na šetnju. Uspjeli smo na kraju stići na vrijeme i uloviti bus koji nas vodi doslovno do ruba kontinentalne Europe.

Krajolik je fascinantan, s maglom prekrivenim brdima i planinama i gustim zelenilom koji me na trenutke podsjeća na Bosnu, a na trenutke na prašume koje sam viđao gledajući dokumentarce iz Južne Amerike ili centralne Afrike. Trebalo nam je 40 minuta do dođemo do Cabo da Roca pa kad skupite svu minutažu koju smo utrošili u obilasku ovih mjesta danas, dobijete prilično velike brojeve.

I konačno, stižemo na vjetroviti, hladni i magloviti rub Europe. Okolo je par automobila, par turista i jedan zatvoreni kafić. Vrijeme nam ne ide na ruku jer ne vidimo ni ocean ni stijene: tek kad dođemo do svjetionika vidimo da smo na pravoj destinaciji. Ali brzo smo naučili da vrijeme ovdje ništa ne znači jer je u roku 15 minuta sijalo sunce, a onda je opet pala magla i tako cijelo vrijeme.

Odlučili smo se spustiti u samo podnožje gdje se nalazi nekoliko plaža (na kojima se tijekom ove kostoderine niko ne kupa… a i ocean je kao led), a po magli uopće ne vidim gdje idemo već slijepo pratim svog prijatelja koji s druge strane slijepo vjeruje svom telefonu. Nakon mini klime Lisabona i Sintre, ovdje nas dočekuje opet druga klima pa nam je obojici teško povjerovati da smo u zadnja 2-3 sata zapravo u istoj zemlji i lokacijama koje su u krugu od 50 kilometara. Cabo da Roca, iako još nismo vidjeli ono glavno, me totalno osvaja dok se šetamo usamljenim krajolicima kroz pojas biljaka koje su mi totalna nepoznanica. Vjetar puše… Pa stane… Pa opet puše. To nije povjetarac nego pravi vjetar koji osjetite na nekim bosanskim planinskim vrletima nekada u jesen ili zimi. Zbog magle nemam baš jasan obzor ispred sebe, ali kasnije ćemo vidjeti, kada magla nestane na par minuta, da se šetamo samim rubom dok ispod nas ocean razvaljuje stijene.

Sada konačno vidimo gdje smo dok se ispred nas pojavljuje sivo-plavi vodeni beskraj i visoke stijene. Čak i da nisam sišao dolje samo ovaj pogled s vrha bi i dalje bio najljepša stvar na ovom putu. Silazak prema plaži uopće nije naivan i zahtijeva priličnu koncentraciju i pažnju: s jedne strane hodate po rubu, a ispod vas su stijene, a s druge strane je ogroman nagib zbog kojeg mi patike svako malo prokliznu pa se pokušavam uloviti za nekakve grančice dok me vjetar mlati po glavi. Silazak traje iznenađujuće dugo iako cijelo vrijeme mislim “Evo me, tu sam”, a i moj prijatelj se muči iako se bavi penjanjem po stijenama.

Nakon ovog mini izazova stižemo do kraja. Ili do početka? Osim par stijena ispred nas nema ništa pa razmišljam o portugalskim osvajačima koji su se uputili svojim brodovima prema ovom vodenom beskraju koji vidim ispred sebe. Navikao sam na Jadran i bezbroj otoka i otočića koje vidite na par kilometara ispred sebe, a sada prvi put vidim samo vodu i kontam “Tamo negdje ispred je Sjeverna Amerika”. Nisam bio dovoljno hrabar da uđem u vodu u Portu do kraja, a onda sam odlučio da nema smisla doći ovdje, a ne probati, barem na par minuta. Voda nije toliko problem koliko su ovi opasni valovi i vjetar. Ipak, bacam odjeću sa sebe i uživam u ovom trenutku slobode i opasnosti dok bezuspješno pokušavam pobjeći od svakog idućeg vala koji mi dolazi u susret. Od prvobitnog ledenog šoka počinjem uživati u hladnoj vodi dok promatram ove stijene oko sebe i ocean. Portugalu se moram vratiti, jasno k’o dan.

Vrijeme se ponovno mijenja pa na koji sekund izađe koja zraka sunca zbog koje i stijene i ocean dobije sasvim drugu nijansu. Sve to traje kratko pa vjetar opet dovuče maglu i tako ukrug. Odlučujemo se istražiti stijene oko nas pa ulazimo u par velikih praznina koje je ocean svojom silnom snagom stvorio.

Penjanje nazad također traži dosta pažnje pa u slučaju dolaska ovdje ne žurite i ponesite sportsku obuću.

Sići nije lako…a nije ni vratiti se nazad

Nakon par sati pokušavam sabrati utiske dok jurimo da ulovimo bus za našu zadnju destinaciju: resort gradić Cascais.

***

Teško se uopće mogu skoncentrirati na Cascais nakon utisaka sa stijena pa mi je par sati u ovom gradiću u totalnoj magli. Nakon Cabo da Roca opet nas klima totalno iznenađuje i prava ljetna sparina konačno pokazuje svoje lice. Cascais je grad u potpunosti okrenut turizmu od kojeg posebno profitira zbog blizine Lisabona i direktne linije lakom željeznicom. Ni ja ni moj suputnik nešto nismo oduševljeni, možda jer nismo ljubitelji ovog tipa gradova, ali ogroman utjecaj imao je ostatak dana na naš dojam i činjenica da smo imali svega par sati ovdje. Plaže i gradić izgledaju super, ali voda je i dalje hladna pa se većina ljudi samo sunča.

Imamo svega par sati pa se neobavezno šetkamo, kupamo i tražimo nešto za jesti prije nego ulovimo prijevoz za Lisabonu odakle sutra letim nazad kući. Međutim, radnici portugalske željeznice su u štrajku i imamo prijevoz tek za skoro 3 sata koje provodimo ispijanjem lokalnog piva u isto tako lokalnoj birtiji pored željezničke stanice (a znamo kakve su to birtije 🙂 ). Ovo je ujedno bio prvi i jedini put da sam vidio Portugalce da se guraju i trče preko reda: naime, bila je tolika gužva zbog manjka prijevoza pa su ljudi malo poludjeli. Kontam, evo me kod kuće.

Već nakon pola sata stižemo u Lisabon i opraštam se od svog prijatelja koji će još koji dan provesti u Portugalu.

This image has an empty alt attribute; its file name is dsc_0335.jpg

Ostatak dana (tj. noći) provodim opraštajući se od Lisabona šetajući se polupustim brdskim uličicama i obećavam sebi: vratit ću se. A vi, šta čekate?!

KRAJ

***

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s